Ispisivanje drugoga

Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri, Hermes, Zagreb, 2020.

Književnost omogućuje da živimo živote drugih: gledamo svijet kroz tuđe oči i doživimo ono što nas u stvarnosti mimoilazi. Ta fantastična mogućnost da se izađe iz vlastite kože i postane netko drugi često je skriveni razlog ovisnosti o fikciji. No, postoje i drukčiji poticaji pa mnogi čitatelji i pisci traže u književnom tekstu najprije sami sebe te čitaju i pišu sa željom da si protumače vlastita stanja. To opsesivno zagledanje u ogledalo i osluškivanje unutarnjih otkucaja u pisanju može izroditi i očajnu i odličnu književnost. Kvaliteta knjige ne mjeri se gramaturom vlastite ili tuđe muke. Ipak, ispovijedanje svoje traume i autistični nedostatak interesa za tuđa iskustva i drukčije svjetove zagušuju već duže ovdašnju književnost. Književni prostor kao da se sužava uslijed dominacije iste boje autorskog glasa, monološkog pristupa i repetitivnog samouobličavanja. 

O tiraniji ispovijedanjem i o impulsu da se preko književnosti približi drugome, više sam puta pisala, a u slučaju knjige koju recenziram tema se nameće iznova. Naime, roman Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić ispisan je u cijelosti kao roman o drugima: i to u tri glasa i kroz tri vizure. Prvi je glas djevojke „zaključane u vlastitom tijelu“ koja je doživjela nesreću, izgubila sposobnost kretanja, govora, gutanja, ali mentalno ostala prisutna. Drugi je glas osobe u tranziciji, spolom žene, a osjećanjem muškarca; i ona/on je zaključan/a u vlastitom tijelu i njezin/njegov život ispunjen je stalnim skrivanjem i strahom. Treći glas pripada ženi koja nosi traume odrastanja u patrijarhalnom, nasilnom okružju da bi iste te traume prenijela na svoju djecu. Likovi su čvrsto povezani, a u njihovim odnosima i načinu na koji (ne)prihvaćaju jedni druge kristalizira se značenjska dramaturgija romana. No, književnost nije sudište pa se i ovdje nitko ne osuđuje, već se zavlačenjem u tuđu kožu osvještavaju izvori društvene opresije i zarobljenosti pojedinca. Turgenjevski naslov Sinovi, kćeri podcrtava i središnje teme romana: obiteljske nesreće, roditeljsku supremaciju i transgeneracijske traume.

Iako nije dosljedno provedena (jer, dok su misli i osjećanja likova različiti, iskaz je ponegdje sličan), pluralna perspektiva romana osvježenje je na književnoj sceni kojom odzvanjaju jednolični ispovjedni glasovi. Dijaloška forma, tj. trijalog proizlazi iz samih tema; potreba da se oslobodi obiteljskog i društvenog tutorstva odrazila se na potrebu da se oslobodi tutorstva jednog pripovjedača i narativne stabilnosti kao uobičajenog naslijeđa književnih očeva. 

Autoričin angažman i pristup u kojem se književnost vidi kao prostor empatije i afirmacije drukčijih glasova vrlo su važni u ovdašnjem kontekstu. No, upravo zato što roman tematizira aktualne društvene traume i tabue, u dosadašnjim je kritikama ostala u drugom planu njegova literarnost. Što je zasjenilo kako – to prvo književno pitanje. A odgovori na njega su dvojaki: s jedne strane, Bodrožić je odlična u stilu, finim prijelazima i spoju lirizma i naracije. Njezina osjetljivost za psihološke nijanse i jezično oblikovanje emocija bliski su čak Iris Murdoch i njezinu prikazu perspektive ispod mreže. Posebno je to izraženo u melankoličnom monologu nepokretne djevojke i onom neurotičnom njezine majke. I dok je u mikrostrukturi jako dobra, autorica pokazuje nesigurnost u makrostrukturi. Roman se mogao jače premrežiti i učiniti dinamičnijim, dok su se ideje mogle iskazati više kroz tekst a manje manifestno. Upitan je i završetak romana: bilješka kao „isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i ovom svijetu kao nevidljivi“ i melodramski kraj s riječju „ljubav“. Osim što priziva jaspersovsku raspravu o kolektivnoj krivnji i time zamućuje krivnju stvarnih zlostavljača, ta je gesta suvišna. Jer, ako iz cijelog romana nije vidljiv temeljni impuls pisanja, onda je on promašen. Ipak, kamenčić koji me nažuljao u zadnjoj etapi, ne utječe sasvim na dojam cjeline. Bodrožić je napisala svoj dosad najzaokruženiji roman, zreliji od Hotela Zagorje i dublji od Rupe. 

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti 30.03.2021.