Književnost za svakodnevnu upotrebu

„Književnost za svakodnevnu upotrebu“ krovni je naziv za autorski istraživačko-edukacijski program koji ima za cilj promovirati književnost, poticati čitanje i razgovore o pročitanome te uspostaviti komunikaciju između književnih profesionalaca i neprofesionalaca. Program je proizašao iz osobnih uvida, znanja i dilema te moga dugogodišnjeg iskustva pisanja književnih kritika, eseja o književnosti i knjiga, uredničkog posla u tiskanim, audio i elektroničkim medijima i izdavaštvu, rada u književnim žirijima i sudjelovanja u raznim književnim projektima.

Naime, tijekom godina u kojima sam na mnoge načine uronjena u književnost te se profesionalno i privatno bavim tumačenjem književnih tekstova i raznim aspektima pisanja i čitanja zatiču me često slična pitanja. Na primjer, kako knjigu koju sam pročitala i o njoj pišem književnu kritiku doživljava netko drugi, netko tko nije završio studij književnosti i kome čitanje i pisanje o knjigama nije svakodnevni posao i svakodnevna strast? Što je takvom čitatelju/ici važno u književnosti i po čemu se njegovo/zino čitanje razlikuju od mojega? Kako jednu te istu knjigu čitaju ljudi različitih profesija, životnih iskustava i mikroidentitetske pripadnosti, kao i oni koji žive u različitim društvenim sredinama? Na koji se način u književnoj komunikaciji stvaraju značenja i smislovi nekog djela i koliku važnost u tim procesima imaju društveni kontekst čitanja i habitus čitatelja?

Također, zanima me i što književnost znači ljudima izvan profesionalnog književnoga kruga? Kako oni odabiru književne tekstove koje će čitati i očekuju li da će im oni dati neke važne uvide o njima samima, o drugima i svijetu, ili pak čitaju više zbog zabave, želje za znanjem, navike? I što je s onima koji ne čitaju književnost i tvrde da im je ona dosadna? Kada su i zbog čega razvili averziju prema oblikovanja književnoga svijeta? Je li za to odgovoran način na koji su im govorili o književnosti u školi – naša obrazovna praksa po kojoj se književna djela tumače na sitničav, računovodstveni način pa se, zbog dugih, zamornih analiza teme, osnovne misli, kompozicije, stila i drugih formalnosti, često propušta razgovarati o onome što je čitateljima doista važno u čitanju? Je li se i sama književna znanost udaljila od onoga što je u središtu književnosti – od analiziranja književne komunikacije? Zašto se ona najviše fiksirala na pitanja autorstva, strukture djela i, posljednjih desetljeća sve više, konteksta, dok je čitatelj često izbačen iz igre? Zašto profesionalni čitatelji gube dodir s onim neprofesionalnim i postoje li neke predrasude koje, u izostanku komunikacije, stvaramo jedni o drugima?

Sve me to kao književnu profesionalku suočava i s pitanjem smisla i načina vlastitog rada u književnom polju. Na koji način trebam artikulirati svoja stajališta o književnosti kada pišem za publiku koja nije nužno upućena u teoriju književnosti i kulture i čije čitanje nije obilježeno specijalističkim znanjima? Kako ću komunicirati s takvom publikom i kako naša komunikacija može postati dvosmjerna? Naime, s vremenom sam uvidjela da postoji stalni raskorak između, s jedne strane, znanstveno-kritičkog pristupa književnosti i profesionalnoga govora o pročitanome i s druge, pristupa i očekivanja „običnih“, neprofesionalnih čitatelja i načina na koji oni govore o književnosti. Pri tome, ne mislim da bi zbog tog raskoraka profesionalci trebali odbaciti jezik struke, teorijske uvide i metode čitanja te komodificirati znanost, kao što ne mislim niti da je teorija neplodna i hermetična, ali da ona povremeno dobiva „demonsko lice“, čini mi se istinitim. Zapravo, nekada taj raskorak između profesionalaca i neprofesionalaca nastaje više zbog različitih jezika, medija prijenosa, znanja i predodžbi o čitanju te ustajalih obrazovnih praksi, negoli zbog njihovih posve nepomirljivih stajališta o literarnosti i različitih očekivanja od književnosti. I zato, trebao bi postojati način da se u praksi uspostavi trajni dijalog između profesionalnih i neprofesionalnih čitatelja, a u njihovom, tj. u našem dodiru zasigurno bi svi bili obogaćeni. Jer, ako polazim od toga da nekoga drugoga zanima moja književna kritika i interpretacija nekog književnog djela, onda to važi i obratno, njegova/zina interpretacija trebala bi biti zanimljiva i meni. Razgovor o književnosti treba teći dvosmjerno, pluralizirati se i osloboditi se dugih monologa književnih autoriteta. Dogme o književnosti i „ispravnim čitanjima“ književnih djela kakve stvara aktualni nekreativni obrazovni sustav ubijaju interes za čitanje književnosti. Jednostavno, mi trebamo naći mjesto na kojem ćemo se susresti, jezik na kojem ćemo se međusobno čuti i razumjeti, bez obzira jesu li naša gledišta o književnosti slična ili bitno različita. Na kraju, trebamo biti spremni i na to da će nas onaj drugi – bilo profesionalac, bilo neprofesionalac – možda razuvjeriti i inspirirati da otkrijemo nešto što dotada nismo ni naslućivali.

***

Program „Književnost za svakodnevnu upotrebu“ utemeljen je na tim polazištima i njime se želi otvoriti prostor za susretanje profesionalaca i neprofesionalaca, za njihove dijaloge o književnosti i pročitanome, kao i promovirati književnost te istražiti čime su uvjetovani različiti modusi u čitanju i interpretiranju književnosti. On uvažava i postavke raznih teorija o interpretaciji i recepciji književnosti te vezama između kognitivnih procesa i čitateljske imaginacije.

Program se realizira u četiri etape, od kojih se svaka nastavlja na prethodnu te uključuje specifične aktivnosti, strategije i teorijske osnove. Prvu etapu čini istraživanje navika, stajališta i očekivanja od književnosti kod neprofesionalnih čitatelja. Druga uključuje mapiranje važnih tema koje će proizaći iz rezultata istraživanja te teorijskih uvida u čitanje i književnu komunikaciju. Mapiranje podrazumijeva i pisanje priručnika „Književnost za svakodnevnu upotrebu“ koji će na specifičan način, vodeći računa o zaključcima istraživanja i otvorenosti književne komunikacije, artikulirati neka književna znanja i prijedloge za čitanje. U trećoj etapi predviđeno je odražavanje posebnih interpretacijskih radionica te moderiranih razgovora o pročitanome u manjim grupama. I na kraju, u četvrtoj se etapi stečeno znanje i iskustva prezentiraju na zasebnoj online platformi koja će uključivati različite tekstualne, audio i video sadržaje, webinare, interaktivne forme i sl.

Istraživanje

Opće informacije:

Naziv: „Književnost za svakodnevnu upotrebu“

Koncepcija i provedba: Katarina Luketić

Stručna suradnica u osmišljavanju i provedbi istraživanja: Dušanka Profeta

Izrada logotipa i vizualnih materijala: Željko Serdarević

Produkcija web stranice: Breg

Vrijeme pripreme i provedbe: od ožujka 2022. do veljače 2023.

Potpora istraživanju: Ministarstvo kulture i medija u okviru programa za poticanje razvoja publike u kulturi

Polazišta:

U istraživanju se polazi od temeljnih spoznaja teorija recepcije i interpretacije, reader-response teorije te fenomenologije čitanja, prije svega od stajališta da postoji mnoštvo mogućih književnih čitanja i interpretiranja te da su oni u određenim konstelacijama sa samom osobom čitatelja i kontekstom čitanja. Književnost se, naime, stvara isključivo u činu čitanja. Izvan procesa čitanja postoji tek golemo skladište književnih djela, ali ne postoji književnost sama. Također, polazi se i od stava da postoji razlika između profesionalnoga i neprofesionalnoga čitanja, dakle čitanja koje je oblikovano specijalističkim znanjem ili usmjeravano nekom izvanjskom svrhom (npr. čitanje nakon kojeg slijedi pisanje književne kritike) i onoga koje je slobodno i ne uključuje obavezu artikuliranja stajališta o pročitanome.

Kako upućuje teoretičar recepcije Wolfgang Iser, čitanje je kreativni proces koji daleko premašuje samo osnovno percipiranje onoga što je napisano i ono pruža zadovoljstvo samo onda kada je aktivno i kreativno, a ne pasivno i dogmatsko. Čitanje književnih djela aktivira sve naše sposobnosti navodeći nas da zamišljamo i izgrađujemo zaseban književni svijet i ono je u tome smislu dubinski određeno nečijim psihološkim profilom, ukupnim habitusom, okolnostima čitanja, očekivanjima i recepcijskim mogućnostima. U čitanju se aktivira naše ukupno iskustvo o svijetu i nama samima, dok se smisao nekoga djela stvara u složenom prepletanju pročitanoga, doživljenoga i izmaštanoga. Jedan te isti tekst se tako na različite načine konkretizira u mentalnom procesu pojedinog čitatelja. Također, emotivan način reagiranja na književni tekst čini važan dio ocjenjivanja književne vrijednosti, i emocije su, kako tvrdi Martha Nussbaum, važan dio procesa spoznavanja. Također, nečiji habitus, svjetonazor i identifikacija s nekom društvenom grupom – dakle, ono što se obično određuje pojmom „identitet“ – također usmjeravaju čitanje, čitateljske izbore i ukus. U istraživanju se stoga polazi ne samo od toga da ljudi različitih psiholoških profila različito čitaju književnost, nego i da različite profesije i društveni statusi, tj. pripadnosti nekoj društvenoj grupi (na tragu postavki Pierrea Bourdieua) utječu na njihove književne preferencije i očekivanja. Upravo veza između profesije – obrazovanja, zvanja i zanimanja – i načina čitanja (izbora, vrednovanja, očekivanja) u ovome istraživanju su posebno istaknuta.

Na kraju, najvažnije, književna komunikacija se odvija u relacijama pisac/autor – djelo – čitatelj, kao i u određenom društvenom kontekstu. Ipak, u teoriji književnosti, o čitateljima se u prošlosti zapravo najmanje pisalo te ih se redovito uopćavalo u pojmu publike, bez da se segmentiraju i analiziranju njihove navike, interesi, shvaćanja književnosti i sl. (Tzvetan Todorov napisao je da „nema toga što unutar proučavanja književnosti znamo manje od iskustva čitanja“).

Ciljevi:

dobiti relevantne informacije o navikama, načinima čitanja i očekivanjima od književnosti čitatelja koji nisu profesionalno vezani uz književnost te mapirati moduse čitanja i interpretiranja književnih djela;
utvrditi postoji li i kakva je veza između pojedinih zvanja i zanimanja (profesionalnog identiteta) i čitateljskih preferencija i interpretacija;
steći uvide koji će pomoći u koncipiranju daljnjih aktivnosti programa: u pisanju priručnika, organizaciji interpretacijskih radionica te osmišljavanju istraživačko-edukativne i komunikacijske platforme.

Metodologija:

U istraživanju su sudjelovali neprofesionalni čitatelji različiti po spolu, dobi, zvanju i zanimanju, dakle oni/e koji/e nisu po obrazovanju i profesiji vezani uz književnost i ne rade kao pisci/spisateljice, profesori/ce hrvatskoga, lektori/ce, urednici/e, knjižničari/ke itd, ali čitaju književna djela i imaju vlastita očekivanja od književnosti te vlastita tumačenja pročitanoga.

Istraživanje je bilo usmjereno kvalitativno i u njemu su važni naracije i značenja, tj. načini na koji čitatelji doživljavaju i razumiju svijet književnosti. Provedeno je putem on-line anketnog obrasca (Google Forms), kao i usmeno u obliku nestrukturiranih dodatnih razgovora o nekim pitanjima iz istraživanja i aspektima čitanja. Pripreme za istraživanje započete su u ožujku 2022. godine, anketiranje je provođeno od srpnja 2022. do veljače 2023. godine. U realizaciji su korištena, uz ostalo, sredstva Ministarstva kulture i medija dobivena u sklopu natječaja za razvoj publike u kulturi. Autorica koncepta istraživanja je Katarina Luketić, a stručna suradnica u sastavljanju pitanja, kontaktiranju ispitanika i interpretaciji odgovora je Dušanka Profeta (dipl. komparatistica književnosti s dugogodišnjim iskustvom u književnom izdavaštvu i uređivanju knjiga).

Pismena anketa je sastavljena prema uobičajenim parametrima u istraživanju segmentirane grupe u društveno-humanističkim znanostima. Cilj nije bio dobiti samo brojčane podatke koji će se statistički obrađivati, već steći vrijedne uvide u cijeli proces čitanja koji će poslužiti za osmišljavanje daljnjih programa. U uvodu anketnog obrasca ispitanicima su dane osnovne informacije o istraživanju i upoznati su s njegovim ciljevima i činjenicom da se ne prikupljaju osobni podaci i da će njihov identitet ostati zaštićen. Vrijeme ispunjavanja nije bilo ograničeno, već je kao okvirno vrijeme ispunjavanja navedeno 30 minuta. U svakom trenutku ispunjavanja ankete ispitanici su mogli odustati od sudjelovanja.

Upitnik je bio podijeljen u četiri grupa pitanja: Opći podaci, Čitateljske navike, Načini čitanja i interpretiranja značenja i smisla književnog djela te Očekivanja i motivacija, a sadržavao je ukupno 47 pitanja. Način odgovaranja bio je kombiniran: zaokruživanje jednog ili više ponuđenih odgovora (uz mogućnost nadopisivanja novog odgovora), označavanje raspona na skali od 1 (Ne slažem se uopće) do 5 (Slažem se u potpunosti) te samostalno ispisivanje/artikuliranje odgovora u cijelosti. Obavezna su bila samo pitanja iz prve skupine Opći podaci, i to četiri pitanja: spol, dob, zvanje/zadnji stečeni stupanj obrazovanja te zanimanje/posao koji trenutno obavljate, s time da je u kategoriji spol ponuđena i opcija „Ne želim odgovoriti“, dok su drugdje ispitanici u ispisivanju svoga odgovora mogli napisati npr. da ne žele podijeliti te podatke u istraživanju. Sva druga pitanja nisu bila obavezna, a također niti jedno pitanje nije sadržavalo neželjene ili uznemirujuće sadržaje. Posebno smo vodile računa o tome da pitanja budu artikulirana na jasan i razumljiv način te da za njihovo razumijevanje ne budu potrebna neka složena specijalistička znanja.

U odabiru ispitanika rukovodile smo se s nekoliko parametara: najprije da osoba ne djeluje profesionalno u književnom polju i da nije završila studij književnosti. Zatim nam je bilo važno da povremeno, često ili vrlo često čita književna djela i pokazuje interes za razgovor o pročitanome. Konačno, birale smo ispitanike/ce iz različitih socijalnih i mikroidentitetskih skupina, a kako je dio istraživanja usmjeren na istraživanje veze između profesije i čitanja književnosti, posebno smo vodile računa da ispitanici/ce dolaze iz različitih područja i bave se različitim poslovima. Prije istraživanja smo tako odredile četiri skupine: Prirodne znanosti, STEM i medicina; Društvene znanosti, psihologija i ekonomija; Humanističke znanosti i rad u kulturnim ustanovama te Umjetničko-kreativna područja. S obzirom da nisu svi koje smo kontaktirali poslali svoje odgovore, nismo dobile u sva četiri područja jednak broj ispitanika, pa istraživanje nije reprezentativno u smislu da možemo tvrditi da podaci vjerno reflektiraju neku društvenu skupinu (uostalom u ovakvom tipu istraživanja to nije niti moguće). Do ispitanika/ca smo dolazile na različite načine: neki od njih su naši prijatelji i poznanici, neki prijatelji od prijatelja, neki su nam bili nepoznati i kao potencijalne ispitivače/ice detektirale smo ih posredno.

Usmeni dio istraživanja uključivao je razgovore prije slanja upitnika u kojima smo informirale ispitanike o istraživanju i tražile pristanak da im se upitnik pošalje na e-mail adresu. U tim razgovorima i načinima na koji su neki ispitanici/ce reagirali na samo istraživanje otkrili su se također neki aspekti i problemi u komunikaciji o književnosti. Drugi dio usmenog razgovora odvijao se nakon ispunjavanja ankete, pri čemu su neki ispitanici, mailom ili pak osobno kada su susreli istraživačice, imali potrebu objasniti dodatno neke odgovore ili komentirati neki aspekt na koji je upitnik upućivao. Ti su razgovori imali nestrukturirani oblik i oni su nam također pružili važne uvide o recepciji i razumijevanju književnosti. Neka naša zapažanja iz takvih razgovora izložit ćemo u nastavku.

Rezultati i analiza:

1. Opći podaci

U prvoj grupi pitanja Opći podaci prikupljeni su osnovni podaci o spolu (pitanje br. 1), dobi (br. 2), zvanju (br. 3) i zanimanju (br. 4) ispitanika. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 26 ispitanika, od toga 17 žena i 11 muškaraca. Kako danas sva relevantna istraživanja o čitanju pokazuju da žene čitaju više od muškaraca (u omjeru 60-65 naprema 40-35 posto u korist žena) na sudjelovanje u anketi pozvale smo više žena, nego muškaraca. Također, od pozvanih ispitanika, više žena se odazvalo istraživanju. Ispitanici su bile različite dobi: najmlađi imaju 20 godina, a najstarija 77 godina, dok su zastupljene sve dobne skupine i generacije, najviše njih je srednje dobi od 35 do 52 godine. Petero ispitanika je na studiju (četvero na preddiplomskom, a jedna je apsolvent), dvoje ih ima srednju stručnu spremu, a svi ostali visoku stručnu spremu i nekoliko njih doktorat iz svoga područja. Zvanja su također različita, pa su u istraživanju sudjelovali: biolozi, ekonomisti, pravnici, arhitekti, psiholozi, teolozi, turistički radnici, učitelji, profesori jezika, dizajneri, slikari, povjesničari umjetnosti, dramaturzi, montažeri, tržišni komunikatori i klinički psiholozi. I raspon zanimanja koje ispitanici obavljaju je vrlo raznolik i uključuje: administrativne i uredske poslove na sveučilištu, u političkoj stranci ili nekoj organizaciji (4 ispitanika), rad u turizmu (2), dizajn (2), slikarstvo (3), kustoske i galerijske poslove (1), poslove slobodnog umjetnika (1), producentske poslove u kazališnoj i filmskoj umjetnosti (2), znanstveni rad u laboratoriju (1), poduzetništvo (1), rad u osnovnoškolskom obrazovanju (1) i trgovinu s inozemstvom (1). Dvoje studenata se obrazuju za zanimanje doktora na Medicinskom fakultetu, jedan psihologa, jedna multimedijskog umjetnika i jedan prevoditelja. Troje ispitanika je u mirovini, a jedan nije zaposlen.

U usmenom dijelu razgovora prije istraživanja zapazili smo da je kod nekih ispitanika postojala sumnja u to jesu li dovoljno kompetentni da sudjeluju u istraživanju, iako čitaju često književnost, pa je stoga bilo potrebno dodatno objasniti da nas zanimaju upravo uvidi neprofesionalaca i da su nam njihovi iskreni odgovori dragocjeni. Vjerujemo da smo jasnim isticanjem činjenice da je istraživanje namijenjeno ciljanoj skupini neprofesionalnih čitatelja u objašnjenu u uvodu upitnika, kao i u dodatnom usmenom isticanju, uspjele umanjiti „reaktivnost“ ispitanika, tj. da se oni u odgovaranju nisu rukovodili time da zadovolje „očekivanja“ istraživačica. Sumnja u vlastite kompetencije, čini nam se, ima veze i s time što se u javnom prostoru neprofesionalne čitatelje – a riječ je o preko 90 posto čitatelja književnosti! – vrlo rijetko pita o njihovim stajalištima i preferencijama u književnosti.

Manji broj ispitanika s kojima je dogovoreno sudjelovanje u istraživanju nije odgovorio na upitnik uz različita obrazloženja. Najčešće su se ispričali da nemaju vremena; jedna ispitanica je, vidjevši pitanja, objasnila da joj je teško na njih odgovoriti, jer joj se čini da bi „morala jako puno razmišljati i analizirati“ i da ne želi davati „neprecizne odgovore“. Ta je ispitanica visoke stručne spreme i obavlja zahtjevan i odgovoran posao u javnoj ustanovi. Druga ispitanica je, nakon što je dobila upitnik, rekla da se književnost i umjetnost ne može na taj način istraživati i mjeriti kao u „anketama u kojima se istražuje tržište“ te da se doživljaj čitanja ne može opisivati. Ispitanica je akademskog obrazovanja i umjetničke profesije. Ostali ispitanici su pozitivno reagirali na pitanja i nisu imali dodatnih primjedbi na sadržaj i metodu, osim što je njih nekoliko reklo da im je za odgovaranje trebalo više od 30 minuta. Također, u naknadnim razgovorima je više njih izjavilo da su ih neka pitanja potaknula na dodatno promišljanje o nekim aspektima književnosti i otvorila nove uvide u vlastita čitanja.

2. Čitateljske navike

U drugoj grupi Čitateljske navike istraživale su se svakodnevne navike čitanja i odnos prema artefaktu knjige. Postavljeno je ukupno 17 pitanja, a odgovori su dijelom bili ponuđeni (zaokruživanje i nadopisivanje) ili su ih ispitanici trebali sami artikulirati. Pitanje broj 5. odnosilo se na broj književnih djela koje su ispitanici pročitali u proteklih godinu dana, a ubrajale su se knjige u klasičnom, tiskanom formatu, e-formatu i audio izdanju. Odgovori su bili u rasponu od 1 do 80-ak naslova, a podijelili smo ih prema grupama – 0 djela: 0 odgovora, 1-5 djela: 9 odgovora, 6-10 djela: 12 odgovora, 11-20 djela: 1 odgovor, 21-30 djela: 0 odgovora, 31-40 djela: 3 odgovora, 41-60 djela: 2 odgovora i 61-80 djela: 1 odgovor. Većina ispitanika je govorila o tiskanim izdanjima, ali su se u daljnjem odgovaranju pokazalo da nekoliko njih sluša audio knjige, dok jedna ispitanica čita većinom na internetu i u e-formatu.

Iduće pitanje (br. 6) odnosilo se na broj neknjiževnih djela (publicistika, znanstvena i stručna knjiga, uključujući također knjige u svim formatima) koji su pročitali u posljednjih godinu dana. Odgovori su varirali od 0 do 80 djela, ili prema grupama – 0 djela: 3 odgovora, 1-5 djela: 15 odgovora, 6-10 djela: 3 odgovora, 11-20 djela: 4 odgovora, 21-30 djela: 0 odgovora, 31-40 djela: 0 odgovora, 41-60 djela, 2 odgovor; 61-80 djela: 1 odgovor.

Od književnih žanrova (br. 7) utvrđeno je da ispitanici najviše čitaju romane i priče (22), dok su drugi žanrovi rjeđe zastupljeni – eseji: 3 ispitanika, autobiografija: 1, a drama, poezija i putopis niti jedan (dva ispitanika su nadopisala odgovor: stručna literatura). Dominacija romana i priče je u skladu s očekivanim, s općom zastupljenosti i važnosti romana od 19. stoljeća nadalje u književnosti zapadnoga kruga. Iz sljedećeg pitanja (br. 8) razvidno je da su od književnih žanrova najrjeđe čitali drame (7 odgovora) i putopise (6), zatim poeziju (5), roman/priče (4), esej (3) i autobiografije (1). Velik broj onih koji ne čitaju drame je ispitivačicama bio očekivan, no rijetko čitanje putopisa je donekle iznenađenje, s obzirom na visokokvalitetnu i raznoliku produkciju putopisnih knjiga koja se posljednjih godina objavljuje na hrvatskome.

Na pitanje (br. 9) kako najčešće odabiru knjigu koju će čitati (uz mogućnost označavanja više odgovora) odgovori su bili prilično homogeni, pa je većina ispitanika navela „po preporuci obitelji i prijatelja“ (21 ispitanik), slijedeća odabrana kategorija bila je „po imenu autora/ice“ (19) te treća, „po prikazu u medijima i književnim kritikama“ (16). Opciju „po preporuka na društvenim mrežama“ (facebook, instagram, twitter) odabralo je 7 ispitanika, što je donekle iznenađujuće s obzirom na aktivnosti oko promocija knjiga koje ulažu izdavači i autori na tim platformama, kao i vremenu koje se provodi na društvenim mrežama. Knjigu „po tekstu na koricama“ bira 6 ispitanika, „po izdavaču“ njih 4, „po preporuci knjižničara“ njih 4, dok je dvoje dodalo kao odgovor da knjigu bira „po temi“. Neki od tih rezultata su usklađeni s općim tendencijama u izdavačkoj, medijskoj industriji i vidljivi su i u nekim drugim istraživanjima, a u cjelini se pokazuje da je „usmena preporuka“ bliskih ljudi i dalje najbolja moguća reklama za neku knjigu.

Iduće pitanje (br. 10) odnosilo se na to jesu li ispitanici učlanjeni u neku knjižnicu i koliko često u nju odlaze i posuđuju knjige. Jedanaest ispitanika nije učlanjeno u knjižnicu, dok ostali jesu, ali broj posudbi i odlazaka varira od najčešćih: 1 ili 2 x tjedno do najrjeđeg: 1 x godišnje. Uglavnom je riječ o gradskim knjižnicama i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Najviše odgovora je u sredini toga raspona, pa se može zaključiti da ispitanici u knjižnicama posuđuju jednom do dva puta mjesečno. S obzirom na to da je sustav knjižnica u Hrvatskoj prilično dobro razvijen i da država u kontinuitetu financira otkupe knjiga za knjižnice, donekle iznenađuje da knjižnice nisu još i više prepoznate kao mjesta važno za knjigu. Tome treba pridodati i rezultate na prethodni odgovor iz kojih se vidi da mali broj ispitanika knjige bira po preporuci knjižničara.

Sljedeća tri pitanja odnosila su se na navike u komuniciranju o pročitanim knjigama. Na pitanje (br. 11) „Jeste li trenutno član/ica nekog čitateljskog kluba ili grupe? Jeste li to bili u prošlosti“ samo je jedna osoba odgovorila da je sada članica kluba, dok je jedna to bila u prošlosti. Ostali nisu imali takvih iskustava. Na pitanje (br. 12) „Razgovarate li često s drugima o književnosti i pročitanim knjigama“ i „ako da, s kime najčešće“, velika većina ispitanika je navela da često razgovara o knjigama u užem i poznatom krugu: s obitelji, partnerom i prijateljima, dok ih je njih nekolicina odgovorila da to čini povremeno. Na pitanje (br. 13) „da li biste željeli sudjelovati u razgovorima o književnosti i pročitanim knjigama u interpretacijskim radionicama i razmjenjivati iskustva s drugim čitateljima“, njih 12 je odgovorilo potvrdno, 3 „možda“ i „ponekad“, a njih 11 nije za to zainteresirano. Kada se usporede odgovori u ta tri pitanja zaključuje se da ispitanici imaju potrebu razgovarati o pročitanome i da to i čine, ali najčešće u poznatome krugu. No, bez obzira što nisu većinom članovi niti jednog čitateljskog kluba, veći broj njih bi se rado priključili razgovorima o književnosti s drugim čitateljima.

U sljedeća dva pitanja istraživale su se promjene i navike u vremenu čitanja, na pitanje (br. 14) „Postoji li razdoblje u godini u kojem čitate više nego obično; ako da, kada“, većina je navela da čita više u neko doba godine, i to gotovo podjednako za praznike i godišnji odmor tijekom ljeta i zime. Šest ispitanika je odgovorilo da nema nikakve razlike u njihovu čitanju tijekom godine. Na pitanje (br. 15) „Jeste li u nekom razdoblju života čitali više nego sada“ i „ako da, u kojem“, većina je navela da je čitala puno više u prošlosti, posebno u mlađoj, srednjoškolskoj i studenskoj dobi pa su karakteristični odgovori bili: „od 17 do 3 godina“, „u srednjoj školi“, „na studiju“, „oko 20 godina“, „u srednjoj školi kad sam imao viška vremena“ i sl., a zanimljivo je da je dvoje ispitanika intenzitet čitanja vezao uz digitalne tehnologije, pa su naveli da su čitali više „u predinternetsko doba“ i „prije netflixa“. Jedna je ispitanica češće čitanje povezala s periodima osobnih identitetskih previranja, kada je u književnosti tražila neke važne odgovore („U periodima kad sam imala nekih problema, identitetskih i probleme odrastanja pa sam tražila literaturu u kojoj ću se moći identificirati ili koja bi mi mogla pomoći). Petero ispitanika je navelo da kontinuirano čita jednakim intenzitetom. Na pitanje (br. 16) „Imate li kućnu biblioteku“ i „ako da, koliko otprilike knjiga sadrži“, dvoje ispitanika je odgovorilo da nema, dok je broj knjiga koje posjeduju drugi ispitanici varirao od 100 (4 odgovora) do preko 2000 naslova (2 odgovora), a najviše je odgovora bilo u rasponu od 500 do 1000 primjeraka. Na pitanje (br. 17) „Što radite s viškom knjiga“ (uz mogućnost označavanja više ponuđenih odgovora) većina je odgovorila da ih „poklanja“ (23), znatan broj ih „donira u humanitarne svrhe“ (12) i „nosi u knjižnicu“ (12). Neki ih odlažu u stari papri (6) ili prodaju u antikvarijatu (4). U ovoj grupi pitanja namjerno nismo postavljale pitanja o kupovanju knjiga i kućnom budžetu koji se za to izdvaja, jer se u Hrvatskoj provodi svake godine kontinuirano ispitivanje tržišta knjiga, pa postoje relevantni podaci za to. Također, tržišni aspekt nas nije posebno zanimao niti je istraživanje usmjeravano tako da bude relevantno za subjekte u industriji knjige (izdavače, knjižare).

Nakon pitanja o općim navikama i odnosu prema knjizi i književnosti, pitanja su postala više usmjerena na čitanje i načine interpretiranja djela, književne preferencije i očekivanja te su se u njima istaknuli subjektivnost i raznolikost čitanja. Na pitanje (br. 18) „Da li biste željeli upoznati domaće ili inozemne suvremene pisce koje čitate“ i „ako da, možete li navesti kojeg/koju pisca/spisateljicu posebno?“ deset ispitanika je odgovorilo da nema želje za takvim upoznavanjem, četiri su ostavila prazan odgovor, dok je jedan komentirao: „Ne nužno. Za pisce kao i druge idole vrijedi da je bolje da ih ne upoznaš“. Ostali su odgovorili potvrdno i naveli neka imena: od domaćih i regionalnih autora navedeni su Boris Dežulović, Semezdin Mehmedinović i Rumena Bužarovska, a od inozemnih: Karl Ove Knausgaard, Julien Barnes, Hendrick Groen, Kamel Daoud, Michel Houellebecq, Elif Shafak, Sam Harris, Douglas Murray, Haruki Murakami, Stephen King i Patrik Süskind.

Sljedeća tri pitanja odnosila su se na način obrađivanja lektire i utjecaj lektire na kasnije čitanje. Na pitanje (br. 19) „Gledano iz današnje perspektive, jeste li zadovoljni izborom knjiga koje ste čitali za obaveznu lektiru“ nudili su se odgovori u rasponu od 1 (Nisam nikako zadovoljan/a) do 5 (U potpunosti sam zadovoljan/a). Najviše ispitanika je odabralo srednju opciju 3 (njih 18), njih troje je više nezadovoljno, dok je jedan sasvim nezadovoljan. Petero je više zadovoljno, dok je jedan u potpunosti zadovoljan. Na pitanje (br. 20) „Što mislite koliko je način na koji ste obrađivali lektiru i u školi razgovarali o pročitanome utjecao na vaše današnje razumijevanje književnosti?“, više je odgovora bilo u gornjem dijelu skale. Osam ispitanika je odabralo opciju 3, njih 8 opciju 4, a dvoje je označilo opciju 5, „Sasvim je utjecao“. S druge strane pak troje ih je odabrano opciju 1 „Nije utjecao“, a šestero opciju 2 u značenju donekle je utjecao.

Na iduće pitanje (br. 21) vezano uz lektiru „S čime ste bili posebno zadovoljni, a s čime posebno nezadovoljni u obradi lektire u školskom obrazovanju“ ispitanici su sami ispisivali odgovore i oni su dodatno tumačili i brojčane odnose u prethodna dva pitanja. Primjećuje se da je više ispitanika naglasak stavilo na negativna obilježja, dok pozitivna nisu spomenuli. Ipak, samo jedan ispitanik nije odgovorio na ovo pitanje, a ostali su svi pokazali jasna stajališta, neki dali i prijedloge za poboljšanje, pa se zaključuje da je tema lektire i lektirne obrade knjiga vrlo važna ispitanicima i da su o njoj već razmišljali. Nezadovoljstvo se dominantno odnosilo na način obrade lektire, pri čemu je više ispitanika istaknulo slično: previše shematizma, formalnih analiza, krutost, nedostatak slobodnog razgovora o pročitanome i osjećaja za teme koje su bitne suvremenim čitateljima. Evo nekoliko karakterističnih odgovora: „Nezadovoljna stereotipnim obrascima svakog lektirnog djela i popunjavanjem istih“; Način na koji se obrađuje lektira je suviše strukturiran, sa snažnim naglaskom na formi“; „Veliki naglasak na faktografske podatke i previše formalnih činjenica koje treba zapamtiti. Jako malo vremena bilo je posvećeno diskusiji“, „Nezadovoljan – previše krut format obrade djela“.

Nadalje, neki su ispitanici bili nezadovoljni odabirom naslova, posebno nedostatkom suvremenih autora i autora koji korespondiraju s problemima u tome uzrastu. Karakteristični odgovori su: „Nezadovoljna dijelom izbora knjiga u pogrešno vrijeme (npr. Ilijada kao prvo djelo u prvom razredu srednje potpuno mi je bilo nerazumljivo)“, „Nezadovoljna sam… ustajalošću repertoara – to jest, nedovoljnim uvrštavanjem novih naslova, poglavito suvremenih i aktualnih autora“, „Nedostajalo je literature koja je generacijski bliska i orijentirana na vrijeme u kojem živim“, „Previše dosadnih nerazumljivih knjiga“, „Nezadovoljna količinom stranih klasičnih i suvremenih pisaca“, „Preambiciozni program irelevantnih naslova“, „Nedostajalo je stranih djela“. Jedna je ispitanica navela: „Imam osjećaj kao da sam čitavu srednju školu čitala samo ruske romane“, dok je jedan ispitanik čitanje Dostojevskog naveo kao pozitivno otkriće. Također, spominjao se često odnos profesora prema lektiri, pa je jedan ispitanik istaknuo „loš angažman profesora“ i posebno „neiskazani entuzijazam za djelo koje je bilo dio lektire“, a jedan je naveo: „Nisam bio zadovoljan s pristupom profesora obradi same lektire, a bio sam zadovoljan kada sam mogao čuti promišljanja ostalih kolega u razredu i aktivno raspravljati o određenom književnom djelu“. Dvoje ih je spomenulo da se uopće ne sjećaju svojih profesora iz srednje škole, jer su toliko bezlični, a odgovor jedne ispitanice ukazuje na aspekt „nametanja“ i „propisivanja“ („Voljela sam čitati, čitanje je bilo zanimljivo. Sve drugo u vezi čitanja je uglavnom bilo dosadno i nije mi se tada činilo relevantnim, već nečim nametnutim što se mora odraditi“). Odgovori nisu bili u nekoj korelaciji s godinama, dobi i zvanjima čitatelja, tako da su sličan tip negativnih obilježja isticali i vrlo mladi ispitanici i oni u srednjoj i starijoj dobi. Pokazuje se tako da način obrade lektire u školama zapravo kontinuiralo prate slični problemi i da se on sporo mijenja i prilagođava novim generacijama i društvenim promjenama.

Kao pozitivne strane lektire istaknuti su: „uvid u stilska razdoblja“, „izbor knjiga“, „dobar profesor“ (tri puta), „nespecifičan pristup“ koji je „stavljao književno djelo u historijski kontekst“, „davanje kulturnog konteksta knjigama“, „sloboda interpretacije i forma interpretacije“, a dvoje je izrazilo zadovoljstvo i razgovorima na satu o lektiri. Ispitanici su predložili da treba povećati „raznolikost autora i djela“, uveli nove načine „kako bi osvježili i približili lektirna djela, npr. snimanje videa, kratkog filma itd.“, kao i „posvetiti više vremena pričajući o autoru i njegovim iskustvima koja su utjecala na njihov rad“.

3. Načini čitanja i interpretiranja značenja i smisla književnog djela

U ovoj grupi pitanja istraživali smo na koji način ispitanici čitaju i razumijevaju književna djela, njihova značenja i smisao te koje su njihove osobne preferencije i očekivanja u književnosti. Odgovori na ta pitanja posebno su važni za ovo istraživanje, zato što su u njima ispitanici sami artikulirali vlastita stajališta, spominjali konkretne naslove i pisce te ih interpretirali, a također u ovoj grupi pitanja se ističe raznolikost i pluralnost čitanja. Odgovori daju važne kvalitativne uvide u recepciju i interpretaciju neprofesionalnih čitatelja – pogotovo su dobra baza za osmišljavanje interpretacijskih radionica i razgovora o pročitanome – a koncipirani su na način da ne daju apstraktne statističke podatke i odnose, već omogućavaju kvalitativne uvide i analize. Kao i u slučaju lektire, i tu smo primijetile visoki stupanj zainteresiranosti za odgovaranje i sposobnost da se vrlo jasno iskažu stajališta o književnim vrijednostima i načinu čitanja. Primjećuje se i povezanost između odabira najboljih knjiga i načina čitanja s profesionalnim zvanjem i zanimanjem, kao i društvena uvjetovanost književnih preferencija i diferencijacija ukusa ovisno o habitusu čitatelja.

Na pitanje (br. 22) u kojem se tražilo da se izdvoji „jedno ili nekoliko književnih djela“ koja su na ispitanike „ostavila posebno snažan dojam“ te ukratko navede „što ih se u tom djelu/ima najviše dojmilo“, odgovori su bili, očekivano, vrlo raznoliki, ali i vrlo argumentirani. Od autora i djela spomenuto je manje domaćih i regionalnih pisaca: Ivo Andrić, Antun Matoš, Miroslav Krleža, Milutin Cihlar Nehajev, Dubravka Ugrešić, Kristian Novak, Srđan Valjarević, Zoran Ferić, Dževad Karahasan i Robert Perišić. Inozemni pisci su dominirali, i to prije svega suvremenici i autori iz perioda visokog modernizma, a spomenuti su: Aldous Huxley, Herman Hesse (više puta), Raymond Carver, Elif Shafik, Bill Bryson, Dan Simmons, David Lodge, Karl Ove Knausgaard (više puta), Michel Houellebecq (više puta), Stieg Larsson, Emanuelle Pagano, Elena Ferrante, Virginia Woolf (više puta), Nancy Huston, Marguerite Duras, Amos Oza, Salman Rushdie, Thomas Bernhard, Alice Munro, Jonathan Franzen, Thomas Mann, Haruki Murakami (više puta), Jose Saramago, J. M. Coetzee, Witold Gombrowicz, Bogumil Hrabal, Albert Camus (više puta), Annie Ernaux, Andrea Gibson, kao i teoretičari Giorgio Agamben, Emil Cioran i Roland Barthes. Od realista i pisaca iz ranijih razdoblja navedeni su: Gustave Flaubert (više puta), Honore Balzak, Fjodor M. Dostojevski (više puta), William Shakespeare (više puta), kao i povijesni romani Alexsandra Dumasa. Također, dominantno je riječ o proznim piscima; samo Andrea Gibson je pjesnikinja, dok je u slučaju Carvera apostrofirana, uz priče, i njegova poezija.

Od pojedinačnih knjiga istaknute su: Pleme spiljskog medvjeda Jeana M. Auela, Zovem se crvena Orhana Pamuka, Krvavi meridijan i Cesta Cormaca McChartyja, Ženska francuskog poručnika i Kolekcionar Johna Fowlesa, Neobičan događaj sa psom u noći Marka Haddona, Razdori Nancy Huston, O čemu govorimo kada govorimo ljubavi i druge knjige Carvera, Putujuće kazališteZorana Ferića, Istočni divan Dževada Karahasana, Ušao konj u bar i Kad je Nina znala Davida Grossmana, Teror Dana Simmonsa, Avanture Sherlocka Holmesa, Stepski vuk i Damian Hessea, Serotonin i Elementarne čestice Houellebecqa, Zločin i kazna Dostojevskog, Vlastita soba Virginije Woolf, Limeni bubanj Güntera Grassa, Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova, Dvanaest stolica i Zlatno tele Iljf i Petrovova, Ribari Chigozie Obioma, Ljeto Knausgaarda, Dvostruki plamen: ljubav i erotizamOctavija Paza, 2666 Roberta Bolaña, Autobiografija Boba Dylana, Tessa iz porodice d’Ubervillea Thomasa Hardyja, TunelErnesta Sabata i Ana Karenjina Lava Tolstoja. Troje ispitanika je uvrstilo i djela za mlađi uzrast: slikovnice o Medvjediću Paddingtonu, Ljubav i smrt Ivana Kušana i roman Mali princ Antoinea de Saint Exuperyja.

Profil odabranih knjiga ukazuje na razvijen čitateljski ukus, prepoznavanje kompleksnosti i slojevitosti kao važnih književnih vrijednosti, prilično dobru zastupljenost autorica, ako se uzme u obzir činjenica da su u književnom kanonu u nas, kao i u zapadnom krugu (npr. u najpoznatijem kanonu Harolda Blooma) zastupljeni dominantno ili čak isključivo muški autori. Velika većina spomenutih naslova nisu dio aktualnih lektirnih popisa (izuzmemo li neke klasike), pa se može reći da su svoja najdraža djela ispitanici „otkrili“ i čitali neovisno o obrazovnom programu književnosti. Također, što je u ovome istraživanju iznimno važno, gotovo svi ispitanici naglasili su neki aspekt spomenutog djela koji im je posebno bitan, naznačili okvir svoje interpretacije i precizno argumentirali svoj izbor. Kao primjer osviještenih preferencija i interpretacijske raznolikosti navest ćemo nekoliko odgovora (odgovori su vjerno citirani, uz minimalne korektorske intervencije zbog bolje razumljivosti):

Uglavnom me privlačila radnja, čudni/queer likovi, knjige koje opisuju neki put od outsidera do savladavanja problema, a pritom uspješno opišu svoju sredinu, gradove, epohe… Pročitala sam i barem po jednu knjigu svih hrvatskih poznatijih spisateljica i pisaca, ali evo, ne mogu reći da sam se u bilo čemu tu prepoznala da bi me trajno obilježilo. To mi je sve od prosječno do solidno, ali ne udara da bih pamtila. Tu govorim o prozi, poeziju sam na žalost vrlo malo čitala, nju čak najviše doživim na facebooku kad netko posta neku lijepu pjesmu. Onda skužim da je to lijepo, ali ne odem dalje da si kupim ili posudim knjigu poezije
Ne računajući knjige u prijelaznim razdobljima života, koje su bile prekretnice u čitateljskom ukusu, Carverov “prljavi realizam” je možda ostavio najveći trag i utjecaj na moj književni senzibilitet. Naizgled jednostavno pisane, kratke crtice, uranjaju u najintimnije aspekte svakodnevnih života. Carverova vještina da u svega dvije stranice podrobno okarakterizira likove, duboko zaroni u najbolnije točke međuljudskih odnosa, te ogoli patnju, nemoć i niz kompleksnih, a istodobno učestalih ljudskih emocija, po mom se mišljenju, odlično može uočiti u njegovoj pjesmi “Pepeljara” u zbirci poezije “Gdje se voda spaja s drugom vodom”. Generalno, Carverova moć da unutar nekoliko kratko pisanih rečenica kreira potpune likove i situacije, te zaista otvara mali, voajerski prozor u svakodnevne ljudske živote, je nešto što je izrazito utjecalo na ne samo moj književni, daljnji ukus i razvoj istoga, već i na moju vlastitu umjetnost.
U zadnje vrijeme sam čitala djela Elif Shafak. Volim način na koji piše i kako se u svojim djelima s istinskom ljubavi posvećuje marginaliziranim likovima društva te posebno ženama. Kako diže glas okrutnosti, bahatosti i gluposti. Kao da često progovara u ime onih koji nemaju glasa. Osim tematike vidljivo je koliko je velik njezin istraživački opus u povijesnom, ekološkom, psihološkom i svakom drugom pogledu.
Haruki Murakami (pogotovo ubojstvo komendatora) – njegov način uvlačenja čitatelja u priču (povezivajući motive iz drugih književnih, glazbenih djela) postavljanja posebne atmosfere kao i njegov način korištenja fantastičnog realizma i zanimljivih likova Herman Hesse – Demian Sviđalo mi se kako autor istražuje različite filozofske ideje kao i glavni sporedni lik Demian te kako na sve sto se događa u knjizi gleda glavni lik Sinclaire
Na fakultetu su to bila djela Davida Lodga (Small World, Changing Places, Nice Work) i Billa Brysona (Down Under, The Life and Times of the Thunderbolt Kid). Lodge stoga što je izvrstan pripovjedač i jako duhovit, a isto vrijedi i za Bryssona koji je publicist. Nakon fakulteta ne mogu se sjetiti da me se ijedno djelo tako duboko dojmilo kao ova gore navedena.
…volim knjige koje kroz opisuju i približavaju neko razdoblje, mjesto, događaj, na drugačiji, meni blizak način, nakon ovih( i još nekih knjiga) imao sam osjećaj da opisano do tada nisam uopće poznavao
Autobiografija Boba Dylana: količina događaja, snova, razmišljanja i upuštanja iznijeta u tako nevjerovatnom ritmu i snazi
Andrić-atmosfera jednog vremena, Agamben, Cioran, Barthes-stil. Gombrovicz-jezik
Ernesto Sabato Tunel i Lav Tolstoj Ana Karenjina. Dubina s kojom se opisala psihološka dimenzija likova.

U sljedećem pitanju (br. 23) tražilo se da ispitanici navedu „jedno ili nekoliko književnih djela koja su iznevjerila njihova očekivanja“ i ukratko objasne zbog čega su bili razočarani. Kao razočarenja su spomenuti: Romantični egoist Frédérica Beigbedera, Lovac u žitu Hessea, Sjajno mjesto za nesreću Damira Karakaša, djela Itala Sveva, Piera Paola Pasolinija i T. S. Eliota, roman Plivač Ivice Prtenjače, noviji romani Miljenka Jergovića kao i njegov Dvori od oraha (u dva odgovora), Emil i detektivi, Junaci Pavlove ulice, Veliki Gatsby, Jedi, moli, voli Elizabeth Gilbert, Madam Bovary Gustav Flauberta, SiddharthaHermanna Hessea, djela Amosa Oza, Čovjek zvan Ove Frederika Backmana, Zastave Miroslava Krleže, Dobar sin Pascala Brucknera, Odrasli ljudi Marie Aubert, Nikad me ne ostavljaj Kazua Ishigure. I u ovom pitanju se primjećuje visoka razina razumijevanja djela i sposobnost precizne artikulacije vlastitih stajališta. Nekoliko je ispitanika odgovorilo da odustane odmah od knjige koja im se ne sviđa, kao i da je takvih knjiga prilično. Nekoliko primjera:

Beigbeder me razočarao do granice nečitljivosti svojim površnim i banalnim opisima, ispraznom “erotikom” i strujom svijesti bez ikakve literarne težine. Stvorio mi je dojam kao da je netko književnost Houllebecqa sveo na onaj najnezanimljiviji, površinski dio, do prazne provokacije i prenaglašenih seksualnih radnji koje ne služe ničem osim efektu šoka, a po meni Beigbederu ne uspijeva ni to.
Lovac u žitu – nije mi se svidio način pisanja niti glavni lik (iako je to osobna preferansa) te iako donekle mogu razumjeti razloge iz kojih autor nije razvio određene ideje koje je prikazao u djelu (kao npr. glavni motiv “lovca u žitu”) smatram da je takav pristup vrlo štur te da sama knjiga nije vrijedna pažnje koju prima kako u medijima tako i u obrazovanju te da postoje mnogo bolje knjige koje obraduju sličnu tematiku
Sjećam se da su me na studiju strahovito nervirala djela Itala Sveva i Piera Paolo Pasolinija jer sam ih doživjela dozlaboga pretencioznima i usiljenima. Isti je utisak ostavio i T. S. Eliot. Do te mjere da se naziva djela ne sjećam, samo se sjećam iziritiranosti i smaranja.
Uglavnom se dobro raspitam prije nego što nešto krenem čitati pa me rijetko djelo razočara, eventualno noviji romani Miljenka Jergovića jer sam se nadala da su ipak malo manje naporni.
Djelo Veliki Gatsby; nadao sam se da će likovi biti zanimljiviji i da će se bolje prikazati duh vremena 1920-ih godina u Americi nego što je to zapravo bio slučaj u knjizi.
“Eat, Pray, Love” Elizabeth Gilbert. Zanimao me je medijski hype oko te knjige no nisam se uspjela probiti dalje od par stranica zbog stila pisanja
Lošu literaturu brzo zaboravim, od razvikanih autora nije mi se dopao Amos Oz.
Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj, nezrela temátika i plitka narativa.

Iduće pitanje (br. 24) nadovezuje se na ranije spomenuta, i u njemu se tražilo da ispitanici odgovore postoji li neko djelo koje na njih „formativno utjecalo i promijenilo njihova životna uvjerenja“ ili im „otvorilo oči za neku temu, problem ili aspekt života“. Pitanjem se nastojalo fokusirati na jedno djelo, kao i utvrditi relacije između odabira najdraže knjige (pitanje br. 22) i knjige koje su nekoga formativno odredile. Nekoliko ispitanika je odgovorilo da im je teško izdvojiti jedno djelo ili da se ne sjećaju da ih je neka knjiga formativno obilježila, ali da je takvih moguće bilo. Drugi su spomenuli pojedinačna djela poput: Idiota od Dostojevskog, 1984. Georgea Orwella, Balada Petrice Kerempuha, Na rubu pameti i Povratka Filipa LatinoviczaMiroslava Krleže, Pjesme prosjaka i prosjakinje Čedomila Veljačića, Hamleta Shakespearea, Tvrđave Meše Selimovića i Bijega Milutina Cihlara Nehajeva, opus Alberta Camusa i drugi spomenuti u navedenim citatima:

Julian Barnes, “Nema razloga za strah” meditacija o smrtnosti, iz perspektive nereligiozne osobe, slavljenje umjetnosti i intimni razgovori o istima s Barnesovim bratom, filozofom. Duboko sam rezonirala s Barnesovim poimanjem smrti i straha od istog, pogotovo iz pozicije ateista/agnostika, generalno s njegovim kontemplacijama o životu, umjetnosti, smislu i neminovnom kraju.
Otkrivanje fanovske fikcije online, čitavih opusa najčešće anonimnih autorica/autora, je drastično promijenilo moje navike čitanja u proteklom desetljeću. Danas češće čitam prozu online nego ukoričenu, kratke priče, originalna djela i različite žanrovske adaptacije, romane i sage koje bi otisnute brojale tisuće stranice i koje čitam danima i tjednima.
Majstor i Margarita, Preobrazba, Homo Faber, Srce tame, Zlatna bilježnica, Čekajući barbare, Tatarska pustinja, Prodavaonica tajni, Zenova svijest, Nema razloga za strah… mi prvi padaju na pamet, ne mogu reći da su mi promijenili životna uvjerenja ali su mi olakšali život.
Serijal Harry Potter jedna je od knjiga koje je najviše utjecala na razvoj mojeg karaktera i osobnosti. Naučila me prihvaćanju različitosti, prihvaćanja individualnosti, važnosti hrabrosti i nošenju sa teškim situacijama, vrijednosti ljubavi, odanosti i poštenja
Irwin Shaw – Mladi lavovi; T. Mann – Faust ; Krleža – Filip Latinović; Hesse – Demijan / nisam sigurna koliko je otvorilo oči za posebnu temu ali je otvorilo želju za čitanjem kao i učvrstilo uvjerenje da se isplati tragati čitanjem
Prosvjetiteljstvo sada – racionalan pogled na svijet koji cijenim i trudim se njegovati, umjereni optimizam, odbacivanje psihoanalize, mistike, fanatizma, vjerskog radikalizma, nihilizma te toksične pozitivnosti i self-help tiranije.
Rat i mir; to djelo mi je razjasnilo kako i književnost može dati svoj doprinos u interpretaciji povijesnih događaja tako što im daje narativnu strukturu i i likove koji svaki na svoj način utjelovljuju duh nekog vremena.
Paul Watzlawick, John Weakland, Richard Fish. Na drugi način. Raspetljava pozadinu ljudske komunikacije i daje jedan zanimljiv okvir za rješavanje problema nastalih iz komunikacije.
vjerojatno “Madame Bovary” jer sam prvi put u životu u nekoj većoj grupi ljudi razgovarala o položaju žene.
Virginia Woolf Vlastita soba i još neka djela njena… snaga misli neovisnost pamet emancipacija… senzibilnost&snaga
Strah i nada (Mandeljštam), protiv društvene tiranije, proces stvaranja poezije Osipa, pisanje bez gnjeva
Humberto Maturana & Fransico Varela: El arbol del conocimiento /The Tree of Knowledge/. upoznala sam konstruktivističku paradigmu.

Iduće pitanje (br. 25) također je bilo usmjereno na čitateljski doživljaj i ono je glasilo: „Postoji li neko književno djelo koje Vas je šokiralo ili izazvalo neku drugu jaku emotivnu reakciju (smijeh, tugu, mučninu)“ i ako da, možete li „kratko navesti što je izazvalo takvu reakciju (scena, ponašanje lika, perspektiva) i u kojem ste razdoblju života to djelo čitali“. Nekoliko ispitanika je odgovorilo da se ne sjeća, ali da je takvih primjera zasigurno bilo, dok ih je više izdvojilo konkretna djela i doživljaje: gađenje, bijes, tugu, smijeh. Neki su spomenuli samo djelo i autora, a neki opisali svoju emotivnu reakciju, element koji je to izazvao i uzrast u kojem su djelo čitalo. Vidljivo je iz odgovora da se emotivna reakcija u čitanju smatra važnom sastavnicom književnom prosuđivanja. Izdvajamo nekoliko odgovora:

Sigurno je, ali ne kao cijela knjiga nego neka poglavlja. Ali bi morala previše razmišljati da se sjetim. Teško je ovako ispunjavati anketu, vjerojatno bi neki vođeni razgovor bio lakši, u kojem bi me netko podsjetio na sve što sam čitala pa bi radili rekonstrukciju. Ovako, čak i sad kad pišem pa imam malo vremena razmisliti, jako malo podatak o knjigama mi dolazi u glavu kao jasna misao.
Više njih, posebno djela koja opisuju istinite događaje patnji ljudi, posebno žena u društvima u kojima su ugnjetavane kao u djelu Nevjernica-moj život Ayaan Hirsi Ali. Volim i smijeh, rado čitam naše autore kako bi me vratili poznatim pričama u mladost. Bekim Serjanović, Tribuson, Erjavec…
Ogled o sljepoći, J. Saramago – to djelo mi je na poseban način približilo slojevitost ljudske prirode i posebno istaknulo sposobnost za brutalnost…
Ja sam genije od Salvadora Dalija. Knjigu sam nakon poslednje rečenice bukvalno tresnuo o zid. već u idućem momentu sam shvatio da me je knjiga znači ipak negde odvela, čim sam imao tako za moj karakter preteranu reakciju. Imao sa nepunih 20 godina.
Niz djela znanstvene fantastike koja sam čitala u osnovnoj i srednjoj školi i koja su u svom tvorenju začudnih svjetova/bića/tijela/običaja pomicala granice moje udobnosti.
Sadako hoće živjeti – tragična stradanja i “živi” opisi događaja, shvatio sam koliko je krah civilizacije nekako uvijek tu, još uvijek prisutan skoro 70 godina poslije
1984; scena kada je Winston Smith otkriven od strane tajnih službi, taj trenutak u djelu je u meni izazvao neugodu i iznenađenje; to djelo sam čitao sa 17 godina.
“Zlatno tele” Iljf i Petrof / smijeh / scena s lažnom djecom pokojnog poručnika (pukovnika?) Šmita
Roman Tri Drage Glamuzine mi je izazvao fizičko gađenje i još uvijek ne znam je li to djelo genijalno jer je izazvalo toliku reakciju ili je naprosto loše.
Ephraim Kishon. Kod kuće je najgore. Mnogo, mnogo smjeha u mojim počecima kao čitatelj. Knjiga koja motivira mlade da postanu čitatelji.
Zadnje čega se sjećam je da me “Mladenka kostonoga” nasmijala do suza prošle godine, što mi se s književnošću izuzetno rijetko događa.
Boris Vian, Pjena dana. Neobično uzvišen i nadahnjujući početak iz kojeg se razvija muka i ozbiljnost na specifičan i težak način
Krist se zaustavio u Eboliju”, Carlo Levi / imala sam između 15 i 20 godina / tuga / sve je utjecalo na emotivnu reakciju
Krvavi meridijan, zbog naturalističkih opisa nasilja i nezamislive okrutnosti svih likova koji se pojavljuju u romanu
Hitchiker’s guide through the galaxy. Paradoksi uobičajenog razumijevanja stvari i odnosa. Vise puta kroz 20g
Camus dnevnici, prekrasni opisi mora, starost
Probudilo je svijet čula mirisa.

Idući tri pitanja odnosila su se na identifikaciju i njima se, uz ostalo, željelo utvrditi relacije između zvanja, zanimanja, dobi i čitateljskih interesa i recepcije. Na pitanje (br. 26) „Jeste li čitali neko književno djelo u kojem likovi/mjesto radnje/situacije/teme ili nešto slično korespondiraju s Vašim osobnim ili profesionalnim iskustvom (npr. lik koji je iste profesije kao i Vi, koji je prošao jednako iskustvo kao i Vi i sl.)“ sedam ispitanika je odgovorilo „ne“, a još troje da se toga ne sjeća. Nekoliko ispitanika je navelo da je takvih djela bilo više ne konkretizirajući koja su to i zbog čega, dok su ostali naveli pojedina književna djela. Kada se usporede ti odgovori sa zvanjem i zanimanjem ispitanika moguće je utvrditi korelacije između toga dvoje, dok je i dalje naglašena samosvijest i jasna argumentacija u odgovorima. I u ovom odgovoru dominiraju romani i priče, odnosno ona djela u kojima je prisutna naglašena psihologizacija likova, neki vid egzistencijalnoga nemira i identitetskog previranja likova, kao i izražena narativnost. Donekle iznenađuje da nije spomenuta niti ovdje poezija, posebno onaj njezin refleksivni i meditativni aspekt i sposobnost da se pjesničkim jezikom artikuliraju na poseban način unutarnja stanja. Izdvajamo dijelove nekih odgovora:

Nisam se susrela s likom koji ima doslovno jednaku “priču” s mojim profesionalnim ili osobnim iskustvom, ali često razmišljam dok čitam o svojim iskustvima, pa mi se čini da i likovi drugačijih osobnih priča ili profesija korespondiraju s mojom osobnom pričom… Npr. “Tiha kuća”, Orhan Pamuk…
Ne mogu se sjetiti postoji li jedno isključivo djelo s kojim sam se iznimno poistovjetila, ali se često uspijevam značajno poistovjetiti sa situacijama, likovima ili generalnim temama iz Carverovih priča ili pričama Lucie Berlin.
Sva tri gore navedena djela Davida Lodgea smještena su u milje akademske zajednice koja se bavi književnošću, a kojoj je pripadao i autor. U tom smislu mi je kao studentici književnosti to bilo posebno zanimljivo.
Većina knjiga koje se dotiču ženskog iskustva u Dalmaciji – npr. “Moja dota” Nore Verde, “Nasmijati psa” Olje Savičević Ivančević, “Zemlja bez sutona” Marije Andrijašević
Skoro svako djelo čitam kao da likovi korespondiraju s mojim osobnim iskustvom, makar to i nije tako… Ne mogu izdvojiti niti jedno djelo
Gospoda Glembajevi – likovi više srednje klase, građanski ljudi koji vole njemački i latinski jezik
All the young dudes – jako sam se povezala s likom Jamesa jer smo karakterno vrlo slični
Ne sjećam se naslova, bio je roman u izdanju Vuković&Runjić o novinarima u NY
Herman Hesse, Stepski Vuk. U kao teen sam se osjećao kao Harry.
djelomično sam to nalazila u nekim autobiografijama umjetnika
Doživljaji i mašta Holdena iz Lovca u žitu
Osjećaj kraja, Julian Barnes

U idućem pitanju (br. 27) se nastojalo dodatno konkretizirati taj osjećaj povezivanja s likom ili djelom pa se pitalo „kako vas se dojmilo takvo djelo u kojem su prisutni neki elementi bliski Vama i Vašem iskustvu, je li ono imalo posebno važan utjecaj na vas“. Sedam ispitanika nije odgovorilo na to pitanje, a neki od njih su se u prethodnim odgovorima zapravo već dotakli teme vlastitoga dojma. Nekoliko njih je preciziralo osjećaj prepoznavanja i identifikacije, a evo nekoliko odgovora:

Knjige koje su se bavile temama koje su mi bliske, a koje sam smatrala dobrim knjigama svakako su ostavile veći dojam na mene od onih s kojima se nisam mogla lično povezati, ali npr, knjige koje se bave meni bliskim temama a naprosto ih ne smatram kvalitetnim djelima eventualno utječu većom iziritiranošću.
Osjećaj kako se ne događa isključivo meni to što proživljavam. One osjećaje i misli koje su u meni bile nedorečene jasno ih izjavljuje. Ono kad nešto pročitaš i osjetiš: Pa da, to je to što sam i ja nekako osjećao.
Zanimljivo mi je saznati dijele li ti likovi baš iste osjećaje oko tog iskustva kao i ja, tj. gledaju li na to iz istog aspekta, ako ne, onda mi je dan jedan nov pogled na svijet.
Bilo je knjiga za koje sam imao osećaj da bih je i sam mogao napisati ali se iskreno ne sećam naslova. Bio sam verovatno dosta mlad i naivan.
Takva djela me oraspolože, obično se kroz neki lik ili radnju prisjetim ljepših trenutaka. Ne vjerujem da je baš imalo posebno važan utjecaj.
U takvim se romanima lako poistovjetiti i uvući u priču, nakon čega je čitanje potpuni odmak od stvarnosti.
U nekoj fazi čitanja i cijele oko toga dobro dođe suživljavanje i osjećaj da nisi sam.
Puno mi je lakše povezati se s takvim djelima.
Nije to bila neka ekstra kvalitetna literatura, ali je priča bila autentična.

U idućem pitanju (br. 28) tražilo se da ispitanici odgovore je li im „važno da se mogu identificirati s nekim elementom djela koje čitaju (s likovima, fabulom, društvenim kontekstom, unutarnjim proživljavanjima)“. Odgovori na ta pitanja opovrgavaju neke predrasude o nužnosti identifikacije, kao i često odbacivanje identifikacije kao važne kategorije u književnoj kritici, što naglašava i teoretičarka Rita Felski. Jedanaest ispitanika je odgovorilo ne, dok je većina ostalih odgovora bila zapravo između da i ne, odnosno potvrđeno je da identifikacija nije nužna, ali da se događa. Navodimo nekoliko takvih karakterističnih odgovora:

Donekle da. Nije nužno, ali snažniji je emotivni dojam i učinak same knjige ako se na neki način uspijevam identificirati sa pričom, a pogotovo s unutarnjim proživljavanjima.
Element identifikacije mi nije presudan – mislim da do njega ionako uvijek dođe u nekom mjeri ako je prikaz likova ili ocrtavanje fabule odrađeno s umjetničkom snagom. Do
Da i ne. Iako godi čitati o nečemu što mene potvrđuje, još mi je draže čitati o meni nepoznatim osjećajima i pogledima na stvari.
Nije nužno, nekad volim taj moment identifikacije, nekad želim potpuno odlijepljenu literaturu s kojom nemam veze
Ne, dapače, zanimljivo mi je kada me glavni likovi iritiraju i kada ne mogu shvatiti njihove akcije.
Da, mislim da se uvijek pomalo identificiramo s nekim elementom djela…
Drago mi je kada se to dogodi ali nije presudno
ne, ali se to stalno događa na nekoj razini
Da, donekle, ali nije presudno.
Važno mi je da mogu ponešto naučiti iz samo djela i da to mogu implementirati u vlastita promišljanja i životne stavove. Smatram da nas razna djela mogu usmjeriti u životu i olakšati nam proces sazrijevanja.

U idućem pitanju (br. 29) ispitivalo se kada se čita neko prozno djelo koji su „aspekti važni u ocjenjivanju umjetničke vrijednosti toga djela“, a bilo je moguće zaokružiti više odgovora od ponuđenih, kao i nadopisati svoj odgovor). Velika većina ispitanika, njih 23, označilo je da im je važan „Jezik i stil pisanja“. Na drugom mjestu su „Likovi, unutarnju psihologizacija i njihove interakcije“ (21 odgovora), zatim „Priča i način na koji je ispripovijedana“ (20 odgovora), „Slojevitost i bogatstvo značenja“ (18 odgovora) i „Ukupni smisao djela i njegova poruka“ (12). Najmanje odgovora su imale kategorije „Kompozicija i struktura djela“ (8 odgovora) i „Društvena aktualnost i relevantnost“ (7).

Na pitanje (br. 30) „koliko vam je važno znati biografiju autora čije djelo čitate“ bili su ponuđeni odgovori, kao i mogućnost da se nadopiše novi. Odgovor „jako mi je važno, jer mislim da biografija autora može biti ključ za razumijevanje djela“ odabrala su 3 ispitanika. Odgovor manjeg intenziteta „Važno mi je, ali ne smatram to presudnim u razumijevanju djela“ odabralo je njih 18. Odgovor „Nije mi važno, jer svako djelo ima mnogo različitih načina čitanja i mnogo značenja“ odabrala su troje, kao i „Ne razmišljam posebno o autoru/ici i njegovu/njezinu životu, u mome fokusu je djelo samo“. Jedan ispitanik je dodao odgovor: „Biografije autora čitam nakon pročitane knjige i to iz čiste znatiželje“.

Posljednje pitanje u ovome bloku (br. 31) odnosilo se na preporuke i glasilo je „Postoji li neko književno djelo koje rado preporučujete prijateljima i poznanicima za čitanje“, i „ako da, zašto ga preporučuje. Očekivano, u ovim su se odgovorima ponovili neki autori i naslovi koje su pojedini ispitanici već spomenuli u ranijim pitanjima o najdražim djelima i formativno važnim knjigama, međutim pojavilo se i mnogo novih djela, kao i specifičnih razloga za preporuke. Tako su istaknuti “Vječni malograđanin / Dijete našeg vremena”, Odona von Horvatha, “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka i “Srednji spol” Jeffrey Eugenides. Evo i odgovora u kojima se spominju nova djela:

Dobar sin, Green light audio book (zbog izvedbe Mathew McCoonehy) B Johnson – Churchill…
Robert Seethaler: Čitav jedan život, jer je dirljiva priča, kratak roman koji svatko može brzo pročitati i mnogo spoznati o životu i sebi samom.
Trenutno “Nikamo ne idem” Rumene Bužarovske jer mislim da je to najbolja zbirka priča na regionalnoj sceni u prethodnih nekoliko godina.
Doživljaji dobrog vojaka Švejka – zato jer je stav prema životu glavnog junaka snažan protuotrov za život u današnjem društvu.
Gombrowitz Transatlantik. Zato što je čitanje čisti užitak, kao i neka druga njegova djela.
Hadrijanovi memoari, sveobuhvatan doživljaj za senzibilne i željne bilo kakve ljepote
Grof od Monte Krista; preporučujem ga zbog kompleksnosti likova i uzbudljive radnje.
Roberto Bolaño: 2666. Opsežan i eruditski tekst koji vas vodi u novi svijet.
Često, razne knjige, naizgled “vedrog karaktera”, npr. “Bajke”, Karla Čapeka.
Octavio Paz “Dvostruki plamen: ljubav i erotizam”, Patrick Suskind “Golub”.
Uvijek Kristiana Novaka i Olju Savičević kao najbolje domaće pisce.
Lord of the Flies. Začudno, šokantno, intrigantno i napeto.
Govor ptica. Višeslojno je i inspirativno.
Isabel Allende: Kći sreće – vladanje jezikom i detaljni opis povijesnog momenta.

4. OČEKIVANJA I MOTIVACIJA

U ovoj grupi pitanja istraživale su se motivacija i očekivanja od čitanja. Kako bi se dobili usmjereniji odgovori i dotakli razni aspekti ponudili smo više tvrdnji te zamolili ispitanike da označe svoje odgovore na skali od 1 („Ne slažem se uopće“) do 5 („Slažem se u potpunosti“). Neka su pitanja osmišljena u parovima tako da jedno produbljuje drugo, a neka funkcioniraju samostalno, no sva se dotiču relevantnih pitanja u suvremenoj znanosti o književnosti i teoriji kulture. Iako imaju takvu teorijsku podlogu, sva su artikulirana na način da budu razumljiva ispitanicima koji se ne bave profesionalno književnošću i da im njihovo razumijevanje ne predstavlja problem. Postotak odgovaranja na ova pitanja bio je vrlo visok, što je zasigurno uvjetovano formom pitanja, time da smo ponudile gotove tvrdnje i nismo tražile od ispitanika da sami artikuliraju „iz nule“ svoje odgovore.

Pitanja br. 32. i 33. odnose se na teme identifikacije i prepoznavanja (okrenutosti prema sebi ili svijetu) u književnosti, zrcaljenja identiteta i alteriteta te načina na koji književnost oblikuje naša stajališta o samima sebi i drugima, društvu i svijetu.

Pitanje 34. propituje odnos između etike i književnosti, a temelji se na uvidima tzv. etičke teorije književnosti, prvenstveno radova Marthe Nussbaum.

Pitanje 35. proizašlo je iz promišljanja odnosa između historiografije i književnosti te teorija da i sam književni tekst donosi važna historiografska i kulturološka znanja.

Pitanje br. 36. propituje shvaćanja društvene uloge i aktivizma u književnom tekstu, kao i mogućih konkretnih implikacija koje književnost može imati na političko ili aktivističko djelovanje.

Pitanje 37. se nadovezuje na istraživanja o odnosu empatije i čitanja koja se dugo godina provode na nekim zapadnim sveučilištima, dok o odnosu empatije i čitanja piše u svojim knjigama Maryanne Woolf.

Pitanje 38. propituje odnos prema estetičkome i očekivanja od umjetnosti, a uključuje i tzv. estetički obrat, naglašavanje elemenata začudnosti (šoka) zbog neočekivanoga, a koje su karakteristične za različite teorije i autore (ruski formalisti, Brecht, Kafka itd).

Pitanje 39. i 40. usmjerena su na propitivanje osnovne motivacije u čitanju.

Pitanje 41. i 42. međusobno su povezana, a tvrdnje u njima izrečene tiču se odnosa između „sadržaja“, „teme“ književnosti (što) i jezika, diskursa (kako), kao i procesa imaginacije koji ide dalje od pročitanoga.

Pitanje 43. propituje osviještenost emotivnih reakcija na čitanje, dok pitanje 44. propituje „korisnost“ znanja i uvida koje daje književnost. Pojam „očaranost“ i „korisno znanje“ ovdje su preuzeti iz teorije o čitanju i namjenama književnosti Rite Felski.

Pitanje 45. propituje jednu od uvriježenih predodžbi po kojima višak znanja onemogućuje uživanje u umjetnosti.

Pitanje 46. proizašlo je iz razlika u shvaćanju uloge pisca i književnosti koje su osobito vidljiva u srednjoeuropskim/istočnoeuropskim i angloameričkim društvima. Sintagma „savjest društva“ koristila se izrazito u drugoj polovini 20. stoljeća, kada su pisci smatrali sebe najvažnijim javnim intelektualcima.

Pitanje 47. usmjereno je na propitivanje uloge medija i digitalnih tehnologija na popularizaciju književnosti i pojedinih pisaca.

Sažeci odgovora:

Pitanje 32.

Pitanje 33.

Pitanje 34.

Pitanje 35.

Pitanje 36.

Pitanje 37.

Pitanje 38.

Pitanje 39.

Pitanje 40.

Pitanje 41.

Pitanje 42.

Pitanje 43.

Pitanje 44.

Pitanje 45.

Pitanje 46.

Pitanje 47.

Literatura:

Bourdieu, Pierre: Distinkcija, društvena moć suđenja, prev. Jagoda Milinković, Antibarbarus, Zagreb, 2011.

Compagnon, Antoine: Demon teorije, prev. Morana Čale, AGM, Zagreb, 2007.

Felski, Rita: Namjene književnosti, prev. Vladimir Cvetković Sever, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.

Jerkin, Corinna: „Književnost i emocije Problem emocionalnoga reagiranja na fiktivno-pripovjedna književna djela“, u: Pomaknuta mjesta, ur. Sanjin Sorel i drugi, Filozofski fakultet, Rijeka, 2011.

Lešić, Zdenko: Nova čitanja – poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003.

Luketić, Katarina: Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće, audio knjiga, Zagreb, 2022.

Nussbaum, Martha C.: Pjesnička pravda: Književna imaginacija i javni život, prev. Marina Miladinov, Zagreb, 2005.

Nussbaum, Martha C: Izdizanje misli: inteligencija emocija, prev. Karmela Cindrić i Igor Dvorščak, Mizantrop-Sandorf, Zagreb, 2019.

Škopljanac, Lovro: Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Wolf, Maryanne: Čitatelju vrati se kući: Čitateljski mozak u digitalnom svijetu, prev. Anita Peti-Stantić i Vedrana Gnjidić, Ljevak, Zagreb, 2019.

Razgovor s Lovrom Škopljancem: „Devedeset i devet posto svih čitatelja književnosti su neprofesionalni čitatelji“, autorica Katarina Luketić, Portal za književnost i kritiku Kritika-hdp, https://kritika-hdp.hr/lovro-skopljanac-devedeset-devet-posto-svih-citatelja-knjizevnosti-su-neprofesionalni/