Odabrani ulomci iz knjige Balkan: Od geografije do fantazije

1.

Esencija nasilja

Na Balkanu se vidi ono što se želi vidjeti, a ne ono što tu doista opstoji u određenom vremenu. Diskursi o Balkanu obilježeni su esencijalizmima i imaginativnim predodžbama koje se tijekom vremena prenose, ponavljaju i nadograđuju, bez obzira na stvaran povijesni kontekst… Balkan se u takvim diskursima prikazuje stalno kao jedinstven i homogen prostor, kao jedno tijelo, jedna kultura, jedan mentalitet i sl., ili pak kao ista nasilnost, ista zaostalost, ista primitivnost. Ne samo da se Balkanu odriče pravo na razvoj, nego mu se odriče i unutarnja raznolikost i pluralnost, kao i preklapanje s drugim geografsko-kulturnim prostorima. Kada se pak uoči da Balkan nije unificiran i jednoznačan, onda se često priklanja drugoj krajnosti, pa se ističe njegova pretjerana, pa i čudovišna „kompliciranost“…

(Ulomak iz poglavlja „Esencija nasilja“)

2. 

Ulazak u prostor

“Aktualni trenutak sadrži to kapitalno pitanje: hoće li Europa sačuvati svoju apsolutnu nadmoć u svim područjima? Hoće li Europa postati ono što ona zapravo jest, odnosno maleni rt azijskog kontinenta? Ili će pak Europa ostati ono što se ona čini, odnosno dragocjeni dio zemaljskog univerzuma, perla sfere, mozak prostranog tijela?” 

Paul Valéry

Početkom 20. stoljeća Paul Valéry postavio je jedno od temeljnih pitanja modernog određenja identiteta, odnosa između metropole i periferije, središta i ruba, Zapada i Istoka, pitanje: kada će i hoće li uopće Europa biti svedena na ono što ona prostorno jest – rt Azije? U suton stoljeća isto je pitanje ponovio Jacques Derrida smatrajući ga jednako aktualnim kao u vrijeme kada je prvi put postavljeno i nastojeći, unatoč semantičkoj opterećenosti geografskih pojmova u povijesti, pronaći i otvoriti neki drugi smjer. 

Odnosi između geografskih prostora i kultura vrlo su kompleksni i dinamični, a stvarni smještaj i veličina, koliko god imali utjecaja, mogu dovesti do sasvim pogrešnih zaključaka o društvenim, političkim i kulturnim dominacijama. Naime, imaginativne geografije formiraju se od raznoga društveno-političko-kulturnog materijala, ali i od najrazličitijih naracija, mitova, stereotipova, uobrazilja, podmetanja, lažiranja… Za njihovo su konstruiranje važniji odnosi političke, ideološke i društvene moći, negoli veličina, smještaj, prirodna obilježja, zemljopisna datost, povijesna dinamika i sl., pa govoriti o odnosima geografskih prostora i kultura prije svega znači govoriti o složenim odnosima moći, kako u prošlosti tako i danas. U našem slučaju, o odnosima moći između Europe i Azije, Zapada i Istoka, ali i o hijerarhijama i tenzijama unutar europskog kopna i mentalnim distinkcijama između tzv. prave Europe i Balkana kao navodne periferije, polu-Europe ili anti-Europe.

S rta se, podsjeća Derrida, odlazi, isplovljava, kreće u susret novome, u istraživanja, trgovanja, putovanja, osvajanja, koloniziranja… Pri povratku, rt je mjesto pristajanja, prvo kopno, i njime će se zato najprije proširiti vijesti s putovanja, informacije o dotada nepoznatome i osvojenome. Rt kao sjecište odlazaka i dolazaka, isplovljavanja i uplovljavanja, prije nego drugi prostori ima priliku postati i središte kulture, trgovine, uopće društvenog razvoja. Na rtu se najprije usvajaju novine – nove ideje, sustavi, znanja, djelatnosti, tehnike – pa se kasnije disperzivno prenose po ostatku kopna. 

Ali, rt je i istureni, krajnji dio kopna i mogao bi stoga po položaju biti doživljen i obrnuto, kao margina, rub. U europskom je slučaju ta rubnost pretvorena u središnjost, slaba protočnost margine u dinamično strujanje centra. Europa kao krajnji dio azijskoga kopna, kao izbočina civilizacije, pogledom okrenuta prema zapadu, zapravo pritišće golemo prostranstvo Azije, određuje mu i smjer i ritam. Ona se postavlja kao mjera svakog razvoja, mjera civiliziranosti, Valéryjev “dragocjeni dio zemaljskog univerzuma, perla sfere, mozak prostranog tijela”.

Hoće li azijsko kopno ojačati i postati sasvim – gospodarski, politički, strateški, kulturno – ravnopravno izbočenome europskom rtu? Je li moguće da ti prostori uspostave ravnotežu i jedan drugoga dostignu u budućem vremenu? Kada će velike priče Azije, Bliskog Istoka, i uopće priče drugih prostora i drugih kultura postati jednako važne i univerzalno obavezujuće kao velike priče Europe? Odnosno, hoće li doći do novog preokreta i smjene u povijesti “dugog trajanja”, do novog uzleta jednih i zastoja drugih, ili su ekonomsko-gospodarska stagnacija i nepostojanje modernizacije zapadnog tipa na većem dijelu Istoka zadugo odredile omjer snaga? Kako geopolitika – kakva nastaje na Zapadu i u čijim su temeljima usađeni imperijalni diskursi, imperijalne perspektive i kolonijalna iskustva – utječe na poimanje drugih, udaljenih kultura i onoga što se u tim kulturama smatra vrijednim i univerzalnim, određujućim i za ostatak svijeta?

Naime, imaginativna geografija je u procesu sporih ali stalnih promjena. Događalo se tako da su neki drugi rtovi postali u određenom vremenu gospodarska i društvena središta, da se moć – politička, ideološka, ekonomska – preselila drugdje, u drugi prostor i drugu kulturu. Ali, unatoč tome, duhovno i kulturno naslijeđe europskog rta zadržava premoć u povijesnoj perspektivi. Stoga Derrida podcrtava skučenost naših pogleda i postavlja još jedno ključno pitanje: “Postoji li, dakle, neko potpuno novo ‘danas’ Europe s onu stranu istrošenih programa, iscrpljujućih ali nezaboravnih (ne možemo i ne smijemo ih zaboraviti jer oni nas ne zaboravljaju) programa eurocentrizma i anti-eurocentrizma?”

To “novo ‘danas’ Europe” još se ne otkriva i doista je teško umaknuti eurocentričnoj slici svijeta ili ostati izvan njezina dosega. Pokušaji da se ta slika dekonstruira ili izokrene redovito imaju efekt manjeg potresa koji ne mijenja vjekovnu tektoniku. Europska perspektiva, prostorna rubnost i politička, društvena, kulturna, religijska, tradicijska, misaona i druga središnjost, sasvim određuju naše prosuđivanje odnosa zaostalosti i napretka, barbarizma i civiliziranosti. Eurocentrizam je naš neizbježni okvir – i naš kavez! – u tumačenju odnosa između geografskih prostora i kultura; on je paradigma prema kojoj su ustrojeni razni diskursi danas priznatih znanosti. Ideja o civilizacijskome razvoju, geopolitičke podjele, tumačenje kulture i barbarstva, racionalizam, skepticizam, sustavnost, metodologija, pojmovlje… sve su to europski patenti. Izvan njih, što je još ostalo? 

Uvjet za početak svakoga govora je prihvaćanje kôda, a europskost je kôd u podlozi ovakvih diskursa, pa i diskursa o drugom smjeru. Da bi nas se razumjelo, mi pristajemo na taj kôd, na značenjsku popudbinu koju nosi prostor, na sudjelovanje u velikoj stoljetnoj igri moći i dominacija. Zato u ovome tekstu, unatoč određenom odmaku od tog kôda i svjesnoj potrebi za novim metodološkim jezikom, preuzimam taj diskurs – preuzimam i njegov rizik – govoreći o temi Balkana, odnosu između “nas” i Drugih, kao i odnosu “nas” prema samima sebi. 

(Ulomak iz poglavlja „Ulazak u prostor“)

3. 

Balkan – to su naši neprijatelji!

Za hrvatsko društvo Balkan od početka devedesetih do danas predstavlja ključni pojam u konstruiranju nacionalnog identiteta i ujedno njegovu najsnažniju društvenu traumu. Odvojiti se od Balkana i razlikovati se od susjeda, bivših “bratskih” republika, najprije Srba, potom Bošnjaka i ostalih ex-yu “sumnjivaca”, bili su prije dvadesetak godina temelji za oblikovanje novog homogenog hrvatskog identiteta. Taj je identitet odgovarao poznatoj Gellnerovoj formuli “jedan narod – jedna kultura – jedan jezik”, i iz njega su se nastojala isključiti sva obilježja koja su se prepoznavala u drugim nacijama, tj. upućivala na neku, makar minimalnu bliskost balkanskih kultura.  

U prevladavajućoj percepciji hrvatskih intelektualnih i političkih elita tijekom devedesetih, Balkan se doživljavao isključivo negativno i proglašavao glavnim krivcem za stoljetnu “golgotu hrvatskog naroda” (u Srbiji, vidjeli smo, postoji paralelna naracija o “golgoti srpskog naroda”). Prema tom shvaćanju, hrvatski narod svojim identitetom i kulturnim naslijeđem pripada Europi, ali je u povijesti podnosio velike žrtve zbog svoje nesretne prostorne smještenosti na “razmeđu svjetova” (crti sukoba civilizacija, braniku Europe) i ekspanzionističkih politika drugih naroda i državnih zajednica (“Turaka”, “Austrije”, Srbije…). 

Naime, još od osamdesetih godina 20. stoljeća pa nadalje u Hrvatskoj je (a paralelne naracije postoje i drugdje) postala dominantna interpretacija povijesti prema kojoj je hrvatska nacija najveća žrtva, jer je drugi – susjedi – ekonomski iskorištavaju i na razne načine potajno uništavaju. (Primjeri su naracije o srpskoj “kolonizaciji” Jadrana, parazitskom gospodarstvu u kojem bogate republike hrane siromašne, centralizaciji u Beogradu i sl.). Sa samostalnošću elite su oživjele u prošlosti prisutnu naraciju o narodu-žrtvi, zajedno s njezinom retorikom, metaforama i figurama, kao opću istinu, tj. sintezu ukupne hrvatske povijesti. Kako bi se takva naracija dodatno potvrdila i prikrila nacionalna neuroza zbog geografske pripadnosti – između ostaloga i Balkanu – devedesetih se u potpunosti prihvatio negativni imaginarij o Balkanu. Iz historijske ropotarnice izvukao se i reafirmirao mit o predziđu koji je trebao pružiti naciji neki viši razlog za prebivanje na balkanskome prostoru. Taj viši razlog bila je povijesna hrvatska misija u obrani granica Europe od barbarskih nasrtaja s Istoka.

Balkan se posljednjih dvadesetak godina na svaki način: geografski, simbolički, politički, kulturno… poistovjećivao sa Srbijom (i slavenskim pravoslavljem), Jugoslavijom i svim idejama o južnoslavenskom zajedništvu, bez obzira na to u kakvom su se povijesnom kontekstu one javljale. Pojedini srpski intelektualci su, kako smo vidjeli, već ranije prisvojili Balkan i pridali mu određena značenja, ali su i pojedini hrvatski intelektualci u to vrijeme spremno prihvaćali takvo značenjsko osvajanje Balkana i dodatno dohranjivali negativnu imaginaciju o njemu. Pored toga, i suvremeni hrvatski geografi, povjesničari, pisci i dr. ističu da je upravo u vrijeme Jugoslavije afirmiran pojam Balkana na način da su proširene njegove granice i da se više nisu preklapale s granicama Osmanskog Carstva. Tako se simbolička i imaginativna geografija gradila u suglasnosti znatnog dijela hrvatskih i srpskih elita, iako su te elite naizgled bile na protivnim političkim pozicijama. 

U kovanju hrvatskog nacionalnog identiteta stereotipovi su se slagali jedni na druge, u domino-efektu jedno je određenje povlačilo za sobom neko drugo, jednako neprijateljsko, optužujuće i negativno. Balkan se vezao uz Jugoslaviju, Jugoslavija uz Srbiju, a Srbija uz nasilje, zaostalost, primitivizam, barbarstvo itd.; tj. uz povijesno ugnjetavanje hrvatskog naroda, četnički pokret, “prisvajanje plodova tuđeg rada” i sl. Balkan se zatim preko Jugoslavije i Srbije identificirao i s komunizmom: “mračnim vremenima”, neslobodom, despocijom, državnom represijom, progonima neistomišljenika. Takvom su se stajalištu uobičajeno pridodale negativne imaginacije o Istočnoj Europi nastale na Zapadu i dijelom prihvaćene u samoj Istočnoj Europi. Sve to skupa opet se dobro uklopilo u opće orijentalističke predodžbe, u fantazije o istočnjaštvu, azijatstvu, bizantizmu, pa se uspostavio jedinstveno negativni, ahistorijski imaginarij, prilagodljiv svim prilikama i svim vremenima. Lakoću vezivanja stereotipova pokazuje npr. i ovaj citat iz zbornika Hrvatska i Zapadni Balkan koji sumira oficijelne nacionalističke naracije iz devedesetih: “Balkanski virusi ostavština su Osmanlijskog Carstva i Jugoslavije”.

U tom vrzinom kolu stereotipova znale su se čuti i ovakve poruke – Osmanlije su osvojili Balkan i stoljećima despotski vladali na njegovu prostoru, nakon toga poharali su ga Francuzi, Austrijanci, Mađari, Talijani… Ukratko, svi koji su mogli, svi naši susjedi. U predratnoj Kraljevini dominirali su Srbi kao najveći “balkanski siledžije”; i oni su nas poharali, ali na nešto drukčiji način – ekonomski, kulturno, jezično. Nakon Drugog svjetskog rata Balkan su u cijelosti osvojili komunisti, i opet “nama” vladali, istina pod drukčijim ideološkim predznakom, ali jednako nasilno i “protiv volje naroda”. 

Pripadati Balkanu tako u zadnjih dvadesetak godina u hrvatskom oficijelnom diskursu podrazumijeva obnavljati ili prihvaćati “našu” pogubnu vezu sa Srbijom, Jugoslavijom i komunizmom, ili pak s Orijentom, tj. sa svim mentalitetnim i identitetskim negativnim naslijeđima koja su ti pojmovi stereotipno podrazumijevali. Pripadati Balkanu, poručivalo se u podtekstu, znači opredijeliti se za nedemokraciju. 

Balkan je tako stalno otvoren za nove i nove negativne fantazije, njegova semantika nije zaključena, nego se može, prema interesima političkih ili društvenih elita, nadopunjavati novim opasnim sadržajem. No stereotipovi nekada imaju i pokriće u stvarnosti, neko realno značenjsko izvorište koje se preuveličava, u razuzdanoj imaginaciji bubri, širi se i nerijetko sasvim mijenja. Također, jednom formirane predodžbe često se oživljavaju i nadograđuju novim pojedinostima u kasnijim razdobljima. Tako se npr. stereotip o Srbiji kao “pravom” (muškom) Balkanu u novijoj povijesti često iznova vraća i obnavlja – on je dio teorija o “balkanskom mentalitetu” i superiornosti dinarskog tipa; dio je naracije o slavenstvu i pravoslavlju kao esenciji Balkana; i dio diskursa mnogih inozemnih putnika o Balkanu tijekom 20. stoljeća (West, Handke). Takav stereotip uključuje određene znakove, rituale, simbole i strategije (nasilje, strast, mačizam, deseterci, rakijaška kultura, oružje itd.). Jednina tu zamjenjuje sve stvarne i potencijalne množine; Balkan se predstavlja samo kao određeni zatvoreni i jednoobrazni tip kulture, dok se njegove različitosti, mnoštvenosti i proturječja poništavaju. 

Imaginarij o Srbima kao prototipovima istinskog, divljeg Balkanca, svevremenskog barbarogenija, prihvatila je, tj. iznova oživjela, hrvatska nacionalna ideologija od devedesetih godina 20. stoljeća nadalje. Za nju je to bio jedini odgovarajući način definiranja i reprezentiranja balkanstva. Očito je bilo lakše naciju mobilizirati za obranu i ratovanje stereotipovima te formirati nacionalni identitet u suprotnosti s prijetećim, srpskim Balkanom, nego pokušati prikazati širi prostor na drukčiji način i razlučiti agresiju srpske i jugoslavenske vojske od stereotipnih predodžbi o srpskom narodu i njegovoj navodnoj esencijalnoj balkanštini. Zaigralo se na kartu isključivanja i jačanja kolektivne neuroze, umjesto da se razbije, ironizira ili relativizira naracija o nasilnom, srpskom Balkanu i pronađe neka manje frustrirajuća predodžba o balkanskoj komponenti hrvatskog identiteta. Međutim, takvo što nije bilo ni za očekivati od tadašnje političke elite, jer esencijalizam i binarizam, koji su osnova svake stereotipizacije, odgovaraju nacionalističkom političkom diskursu. 

(Ulomak iz poglavlja „Balkan – to su naši neprijatelji“)

4.

U carstvu neofolka

Afirmacija Balkana, stvaranje pozitivnog imaginarija i osobita oblika svebalkanskog zajedništva snažno obilježavaju u posljednja dva desetljeća ovdašnju neofolk-kulturu. Taj se, široko shvaćen, neofolk grana u više različitih kulturnih rukavaca – jedan čini nova folklorna glazba, balkanska inačica world musica, koja se oslanja na folklor i staru narodnu tradiciju, ali stvara i novu “izmišljenu tradiciju” prema pojedinim stereotipnim umišljajima o balkanskoj izvornosti i esencijalnosti. Drugi dominantan odvojak neofolka čini turbofolk iz devedesetih ili pak pop-folk, kako ga mnogi nazivaju posljednjih nekoliko godina zbog približavanja zabavnoj glazbi. U oba slučaja, i u turbofolku i u pop-folku, riječ je o kulturi trasha, nastaloj na podlozi narodnjačke kulture iz vremena Jugoslavije na koju su se nakalemili novi pop, dance ili rock-ritmovi, zapadnjačka produkcija, glamurozni, naglašeno seksipilni imidž, konzumerističke navike i nove tranzicijske vrijednosti. Danas se balkansko i postjugoslavensko zajedništvo najsnažnije očituje upravo u toj kulturi, u neofolk-nišama koje pružaju ludu zabavu, kao i zaborav i bijeg stanovnika umornih od ratovanja i “događanja povijesti”. Među njima je upravo turbofolk bio prva i do danas ostao najrazvijenija postjugoslavenska, zajednička kultura, a iz hrvatske službene perspektive i najnegativnija manifestacija Jugosfere. On je danas jedini pravi primjer postjugoslavenske zajedničke kulture, jer je jedini uspostavio sasvim novu mapu koja poništava nacionalne, jezične i druge službene kulturne granice, mapu zajedničkih vrijednosti, fenomena, zvijezda, klubova, mode, internetskih i televizijskih medija. Zajedništvo se razvilo na temelju stereotipnih kulturnih modela, poništavanja balkanske različitosti i dinamičnosti i uspostave banalizirajuće uniformnosti. Takav se turbofolk ili pop-folk prepoznaje posvuda diljem Balkana i on ga na neponovljiv način objedinjuje, ali on i znatno kljaštri njegovu kulturnu slojevitost i hibridnost. 

Novokomponirani, populistički kulturni model intenzivno se razvija na ovim prostorima, najviše u Srbiji, Bosni, na Kosovu, ali i u Hrvatskoj, od druge polovine osamdesetih, iako tada on nije bio dominantan, niti jasno vidljiv u mainstreamu. Narodnjaci su u Jugoslaviji naime bili manje-više podzemna kultura – rezervirani za kafane s periferije, lokalne radiostanice, skrivena, kućna slušanja i zabave. U javnom se prostoru ograđivalo od takve muzike i takvog oblika zabave, pa su u sferi popularne kulture prevladavali novi val, urbani zvuk, “čobanski rock”, festivalska zabavna glazba i sl. No, iako nisu bili dio oficijelne, priznate kulture, narodnjaci su bili silno popularni, o čemu govori podatak da su se ploče narodnjačkih zvijezda prodavale u mnogo većim nakladama od onih izvođača tzv. reprezentativne ili visoke kulture bivše Jugoslavije. 

Narodnjake je u mainstream uvela Lepa Brena; bila je prva istinska zvijezda ovih prostora (i šire, sjetimo se njezina stadionskog koncerta u Bugarskoj kada se na pozornicu spustila helikopterom) i pripremila je zapravo boom turbofolka u devedesetima. Narodnjačka je scena do rata bila najrazvijenija u Srbiji, a od početka devedesetih ona postaje – u prikrivenom državnom projektu – i tamošnji najmasovniji kulturni model. Ono što je do tada bili skriveno u kafanama Ibarske magistrale, kako je jednom prilikom rekla Borka Pavičević, devedesetih je postalo središnjim putem kulture u Srbiji. Miloševićeva je vlast raznim strategijama, najviše kontrolom medija, uklonila ili učinila nevidljivima sve kulturne modele koji su mogli iskazivati proturežimske kritike ili individualnost, otvarajući širom vrata turbofolku kao kulturi zaborava, emocionalnog pražnjenja, slavlja populizma i lude zabave. Samo je takva kultura mogla zataškati ratne planove i stradanja i ljudima pružiti iluziju boljeg života u zemlji nacionalizma i ratnih planova, sankcija, izolacije i siromaštva. Turbofolk je bio, riječima mnogih sugovornika u odličnom dokumentarnom serijalu Sav taj folk beogradske televizije B92, “soundtrack Miloševićeve Srbije”.

Ubrzo je turbofolk prešao granice, zavladao u Bosni (u kojoj je prije rata bila razvijena scena novokomponirane glazbe, često na temeljima sevdalinki, starogradskih pjesama, orijentalnog folka), pa i na čitavom prostoru Balkana, tako i u Hrvatskoj. Turbofolk i šire neofolk kao populistički modeli kulture zavladali su Balkanom dobrim dijelom zahvaljujući medijima, i to najprije onim medijima koji su s “ibarskih postaja” izvukli takvu glazbu i počeli je puštati u eteru, snimati zasebne emisije (TV, radio), tražiti nove izvođače i, uopće, graditi cijelu jednu moćnu scenu. Zatim, zahvaljujući i onim medijima koji su redovito pratili izvođače, njihove nastupe i njihov privatni život, spektakularizirajući svaki sadržaj i stvarajući time nove zvijezde i promovirajući nove (estradne) strategije kojima se u društvu može steći popularnost. Kao i onim medijima koji su o tome pisali, istraživali i često pod krinkom kritike (posebno u Hrvatskoj) promovirali takvu kulturu i podržavali naraciju o turbofolku kao kulturi strasti i uzbudljivog, opasnog življenja.

Danas je turbofolk, zajedno sa svojim inačicama – poput mandale u Rumunjskoj ili čalga u Bugarskoj – nesumnjivo najsnažnija zajednička balkanska kulturna poveznica. Popularnost te kulture dovela je do toga da se ona – sasvim neopravdano – smatra sinonimom za balkansku glazbu općenito, pa je ona zapravo uzurpirala i na stereotipan značenjski način fiksirala pojmove Balkana i balkanskoga.

(Ulomak iz poglavlja „U carstvu neofolka“)

5.

Fantazije i pustolovine

Konstruirajući svoje romaneskne, moguće svjetove lutanja, junaštva i pustolovina, May je, između ostalih, iskonstruirao Balkan, i to u četvrtom po redu orijentalnom romanu U balkanskim gudurama, objavljenom 1895. godine. U tom je romanu Balkan uobičajeno zamišljen kao predvorje Orijenta, kao uvertira u pravi istočnjački svijet zamišljen u suprotnosti sa Zapadom, kao homogen i jedinstven nositelj obilježja stvorenih još u europskom romantizmu. Teško je precizno rekonstruirati čija su znanja i opisi bili najviše dragocjeni Mayu u njegovu sklapanju imaginativnoga balkanskog kronotopa i romanesknog itinerara. U svakom slučaju, pisac je crpio znanja iz literature o Balkanu koja je tada bila široko dostupna: putopisa, atlasa, izvještaja tadašnjih novina vezanih najviše uz Osmansko Carstvo i pozicioniranje zapadnih država, posebno Austro-Ugarske i Rusije i sl. U romanu on navodi stvarne toponime i podatke, no ne trudi se posebno biti vjerodostojan, pa je često površan, netočan i nemaran prema činjenicama. Tako miješa balkanske narode, teritorije i jezike (Bugari govore srpski) i ne percipira jasno slavensku komponentu Balkana, što je uostalom bilo karakteristično za mnoge zapadne putnike. No, prema tadašnjim književnim konvencijama, čini se, publika nije niti očekivala preciznost i vjerodostojne opise europskih rubnih prostora. Naprotiv, bilo je važnije da ti prostori budu opisani kao egzotična, čudesna mjesta, u skladu s formiranim predodžbama koje su njihova imena izazivala. Odustati od takve očekivane egzotičnosti Balkana značilo je, vjerojatno, iznevjeriti recepcijska očekivanja. 

S jedne strane, Mayev roman se uklapa u dominantne diskurzivne obrasce kraja 19. stoljeća i u njemu su iskorištene postojeće imaginacije o Balkanu. S druge, on taj imaginarij i stabilizira i produbljuje, jer nije riječ samo o reproduciranju postojećih orijentalističkih i balkanističkih predodžbi, nego i o njihovoj značenjskoj nadogradnji. Tako se naslovna i središnja predodžba o “balkanskim gudurama” otrgnula od teksta, semantički napuhnula i zadobila samostalan status konvencije u jezičnom sustavu. Ona se nastavila upotrebljavati i bez poznavanja Mayeve romaneskne intencije, zadobivši u kolektivnoj svijesti status sličan onome koji imaju sintagme “tamni vilajet” ili “bure baruta”, a posebno je aktualizirana od devedesetih godina nadalje kada joj rat daje dodatnu simboličku mogućnost i mračnu egzotičnost. Osim što su “balkanske gudure” okupirale medijske, domaće i inozemne diskurse o Balkanu, one se spominju i u naslovu jedne od najpoznatijih izložbi objedinjujuće “balkanske umjetnosti” koju je osmislio kustos René Block u Kasselu, 2003. godine. 

Što je bilo prije negoli je naslov postao opće mjesto; kakvo je Mayevo tekstualno tkanje i kakva se značenja naziru u njegovim procjepima? U balkanskim gudurama je roman skrojen prema tipičnim pustolovnim obrascima: spomenuti junak Kara Ben Nemzi doživljava niz pustolovina u potjeri za zločincem Žutim harambašom. Pustolovine-epizode zatvorene su mini-cjeline, nižu se kronološki, imaju funkciju odgađanja kraja potrage i stvaranja napetosti prema romanesknom klimaksu. Osnovni pripovjedni princip prostorno je dislociranje junaka, pri čemu taj junak samo doživljava pustolovine jednu za drugome i one ne dovode do njegove psihološke transformacije. Zapravo se čitav roman može tumačiti kao jedna velika epizoda traganja junaka za glavnim neprijateljem, s obzirom da kraj romana ne znači i kraj potrage, jer se ona nastavlja dalje na Istoku, u drugim orijentalnim romanima.

Balkan je za Maya tek egzotično poprište pustolovina, a to što je on u europskoj svijesti nedovoljno poznat i tajanstven prostor, pruža mogućnost za bujanje i autorskih i čitateljskih fantazija. Balkan je tu zamišljen kao odgovarajuće mjesto za prezentiranje čudesnoga, prema kvalifikaciji iz teorije o fantastičnoj književnosti Tzvetana Todorova; dakle on nije nepostojeći svijet u kojemu će se slobodno zamišljati neki sasvim fantastični događaji, nego ga upravo maglovite europske predodžbe u stvarnosti kvalificiraju kao idealno mjesto za uzlet u imaginarno. Dovoljno poznat da izazove čitateljski strah, a dovoljno nepoznat da mu se može pripisati svako značenje, svaka neobičnost ili bizarnost. U romanu postoji korelacija između izmišljenog Balkana i tzv. stvarnog Balkana, tj. onoga što se na Zapadu podrazumijevalo da Balkan jest u stvarnosti. Tako svijet u romanu nije oblikovan kao potpuno novi svijet bez relacija s našim svijetom, svijet čisto fantastičnoga ili onostranoga, bajki ili budućnosti, ali je itekako oblikovan kao drukčiji, čudesan, ne-poznat, ne-uobičajen i ne-normalan svijet. 

Dojam čudesnoga postignut je i time što su likovi karakterizirani kao groteskni tipovi, a pejzaži i ambijenti kao zastrašujući i bajkoviti, bez obzira na to gdje se konkretno radnja odvija. Naime, gudure u geografskom smislu riječi kao uski procjepi, klanci ili prolazi između planina, mogu se naći posvuda po Balkanu, ali one nisu niti jedino niti dominantno obilježje ovoga prostora. May svaki prostorni specifikum, svako mjesto pustolovine na Balkanu zamišlja na uniforman način, pa se roman zapravo odvija od jedne do druge gudure (zamišljajući Divlji Zapad May je na sličan način totalizirao prostor kao jedinstveni niz klanaca i usjeka, pa se u nekim psihoanalitičkim interpretacijama to tumačilo kao piščevu fantaziju o intimnoj mapi žene). Čudesno je podcrtano i čestim motivom praznovjerja i nadnaravnih događaja (junak prelazi i granicu smrti), a varira se i rašireni stereotip o Balkanu kao obitavalištu vampira i vukodlaka, što dokazuje i široku rasprostranjenost predodžbi o slavenskim fantastičnim bićima i folkloru (roman je, naime, objavljen dvije godine prije Stokerovog Drakule). Tako u jednoj epizodi seljaci vjeruju da je jedna umrla djevojka bila vukodlak, pa žele iskopati njezino tijelo i probosti joj srce kolcem, a to “bogohulno djelo” spriječi Kara Ben Nemzi. Predodžba o balkanskom praznovjerju, koje ukazuje na opću zatucanost, primitivnost i glupost ovdašnjih naroda, još se snažnije nameće u završnoj epizodi u kojoj se pojavljuje čovjek za kojega seljaci vjeruju da je čudotvorac, svetac i iscjelitelj, dok je zapravo riječ o varalici, što opet razotkriva Kara Ben Nemzi. Pripovjedač to komentira riječima: “Praznovjerje je u tim krajevima tako duboko ukorijenjeno da su potrebna snažna sredstva ako se želiš boriti protiv njega.” Ono što dubinski određuje Balkan u ovom romanu i čini ga sasvim različitim od Europe jest njegova orijentalnost. U isticanju te orijentalne komponente May se ugledao na mnoge druge njemačke i europske pisce koje je na balkanskom prostoru zanimalo isključivo naslijeđe Osmanlija i za koje Balkan nije bio odredište samo po sebi vrijedno deskripcije. 

Balkanske gudure su pune takva orijentalističkog arsenala: žena s velovima, harema, lukavih arapskih trgovaca, krijumčara tepiha, stanovništva koje puši duhan, leksika i imena, višestrukog navođenja riječi Rumelija i sl. Tu je i predodžba o istočnjačkoj prljavštini i neciviliziranim običajima, pa pripovjedač navodi “loš običaj kod Istočnjaka da se ne služe posteljinom i da rijetko mijenjaju rublje”, što je ne samo “djelovalo na osjetljivost za brojne bolesti, već i omogućavalo silno razmnožavanje gamadi, uglavnom buha i uši”. Na drugome mjestu sam Kara Ben Nemzi kaže: “Tko poznaje prljavštinu i otrcanost evropske Turske sigurno će mi povjerovati da sam tim ljudima u svojoj urednoj odjeći izgledao kao kakav knez.” Uz to, na Balkanu vlada istočnjačka kaotičnost i nesigurnost, pa u “zemljama pod sultanovim žezlom” čak niti “geografske karte ne odgovaraju stvarnosti”, piše May, koji je sam u svojim romanima tako bezbrižno nemaran prema kartografiji. 

Ukratko, Balkan je ovdje dio orijentalnog imaginarija, on je u tom imaginariju i donekle umanjen jer nije-pravi-Orijent, nego je polu-Orijent ili hibrid-Orijent. To je sasvim u skladu s učestalim putopisnim naracijama u kojima su balkanske zemlje bile zanimljive samo po svojoj orijentalnosti, tj. samo kao najave pravog Orijenta. Najčešće se preko Balkana u to vrijeme samo prelazilo i on se nije doživljavao kao krajnje odredište; takvu percepciju prihvaća i May, iako sam nije tu boravio niti je preko Balkana proputovao. Zato se priča o Kara Ben Nemziju nakon balkanskih gudura seli još dalje na pravi Orijent gdje će doći do konačnog epifanijskog razrješenja, do punog cvata egzotizacije. Da je May čitao inozemne putopise pokazuje i to što iz njih, kao stalna mjesta, preuzima i opise opasnih puteva, brojnih zasjeda, pljački i neuglednih, prijetećih prenoćišta. 

Zamišljena poluorijentalna komponenta – različitost vjere, običaja, ljudi – ono je što balkanskom prostoru u Mayevu romanu daje začudnost, a kod Brama Stokera u Drakuli stravičnost i fantastičnost. U oba je slučaja Balkan zamišljen kao svijet sasvim drukčiji od Europe ili Zapada, kao opasna, nepoznata i egzotična periferija. Intenzitet orijentalnosti – barbarstva, nevjere, nasilnosti, prevare, praznovjerja itd. – nešto je manji negoli na onome što se percipira sasvim kao Istok, ali je stupanj nepoznavanja balkanskoga međuprostora – a time i mogućnosti njegova imaginativnog mapiranja i zamišljanja – zapravo veći.   

(Ulomak iz poglavlja „fantazije i pustolovine“)