S vremenom politička esejistika često blijedi. Kako iz pamćenja iščezavaju pojedini događaji, akteri, fenomeni i kako se mijenja svakodnevni društveni krajolik, tako iščezavaju i blijede tekstovi koje su ti događaji, akteri, krajolici potaknuli. Mnoga se značenja isprazne u povijesnom trenutku, pa određeni tekst ostaje tek dokument jednoga vremena. Ne pogađa to samo političku esejistiku; štoviše, blijede često i književni tekstovi. Osipaju se strukture, metafore, tropi. Riječi koje su jednom plamtjele i za koje smo mi ili neki drugi prije nas mislili da su probojne i važne, mogu se lako ugasiti. Učinak vremena na umjetnički tekst ne da se predvidjeti.
Svako novo čitanje je nova igra pamćenja, novo testiranje trajnosti i poroznosti pojedinog teksta. Novo čitanje uvijek uključuje novu interpretaciju i novu interakciju između konteksta u kojem je dani tekst nastao i u kojem je on iznova pročitan. Vjerojatno, kako tvrde neki teoretičari, svako čitanje određenog teksta nosi u sebi trag svih prethodnih tuđih čitanja istog teksta i prethodnih vlastitih čitanja drugih tekstova. Interpretacije nastaju u odrazima odraza vlastitih i tuđih iskustava. Unatoč takvoj fragilnosti svega napisanoga, pokušat ću u ovom izlaganju uloviti nešto trajnije.
Naime, prije ovog skupa iznova sam pročitala Kovačevu političku esejistiku, njegove eseje o pisanju, pisma i intervjue, uopće tekstove pisane u drugoj polovici 1980-ih i tijekom 1990-ih, i to one ne-fikcionalnih žanrova koji su manje otporni na koroziju pamćenja. Riječ je o raznim društveno-političkim i kulturnim esejima kasnije sakupljenima u knjigama Elita gora od rulje, Evropska trulež i Cvjetanje mase, pismima s Filipom Davidom i intervjuima koje je Kovač dao Danasu i Feralu.
Sve sam te tekstove čitala u vrijeme njihova prvotnog objavljivanja ili nedugo nakon toga. Čitajući ih danas iznova nije mi bila namjera pokrpati vlastita sjećanje i rekonstruirati preko njih nekadašnja vremena. Zanimalo me utvrditi što se od vremena njihova pisanja i objavljivanja do danas promijenilo, a što je ostalo isto. Jesu li se ovdašnja društva pomaknula od traumatskih godina ili su u njima zapela? Zašto svi koji pišemo povremeno, čini mi se, imamo neugodan osjećaj da već godinama ili desetljećima pišemo jedan te isti tekst? Zanimalo me vidjeti i što nama, tj. meni, danas i ovdje govore Kovačevi tekstovi? Jesu li važni samo kao memento vremena ili se u njima reflektira na neki način današnja stvarnost? Konačno, zanimalo me i što Kovačeva pozicija i njegovi životni izbori govore o našim današnjim mogućnostima i angažmanima? Na koje je načine on razrješavao stalnu napetost između politike i kulture, javnog angažmana i samotnog stvaranja? Kako se kao pisac i javna osoba nosio s temeljnim dilemama s kojima se svi suočavamo, dilemama treba li se uključiti ili izuzeti, boriti se ili s distance, bez uzbuđenja, promatrati društveni život?
***
Dakle, što se promijenilo, a što je ostalo isto? Da bih o tome mogla suditi, najprije ću podsjetiti na uvide o vremenu velikog, za mnoge kao i za mene možda najvećeg povjesničara 20. stoljeća Fernanda Braudela. Naime, on je razlikovao više slojeva vremena te s time vezao više historiografskih perspektiva. Po njemu, „ništa nije važnije od žive, bitne, bezbroj puta ponavljane suprotnosti između trenutka i sporog vremena koje protječe“, dok je „jasna svijest o pluralizmu društvenog vremena prijeko potrebna za zajedničku metodologiju nauka o čovjeku“.
U tom pluralizmu vremena Braudel najprije izdvaja kratko, individualno vrijeme koje je „najhirovitije i najvarljivije“ i obuhvaća događajnu povijest: kraljeve i predsjednike, politike i vlade, bitke i sporazume, revolucije i zakone. Usporedimo li iz perspektive takve povijesti godine u kojima je Kovač pisao spomenute tekstove i godinu u kojoj ih iznova čitam i o njima ovdje s vama razgovaram, mnogo se toga promijenilo. Drugi političari su na vlasti, drugi pisci su čitani (jasno, među onima koji još čitaju), komunikacija se bitno izmijenila, a društveni fenomeni nastaju i nestaju preko noći. No, u isto vrijeme, zagledamo li se u dubinu, mnogo toga je ostalo jednako. Taj dublji i skriveniji sloj, prema Braudelu, obuhvaća šire društveno vrijeme; u njemu prebivaju trajnije i postojanije strukture: procesi, osjećanja, orijentacije i sl. Povjesničarski uvid tu uočava razne konjunkture, cikluse, međucikluse, desetak godina, četvrt stoljeća i više. Smjene vlasti iz te perspektive čine se kao dijelovi istog ciklusa. Kolektivne ideje i mentalitetne predodžbe sporo se mijenjanju pa se čini kao da stojimo u mjestu, stagniramo ili se vrtimo u krug. Nadalje, u još većim dubinama, Braudel uočava i stoljetne tendencije, strukture još dužeg trajanja koje nam se čine gotovo nepomične i koje povezuju mnoge generacije i kulture. No, do te razine u ovom izlaganju neću doprijeti.
Vrijeme u kojem Kovač piše svoje tekstove i vrijeme u kojem ih čitamo čine jedan te isti ciklus. U njemu se kristaliziraju neke trajne pojavnosti i stabilne strukture. Ovdašnji nacionalizmi i „ubojiti identiteti“, ovdašnji fatalistički osjećaj prema povijesti i otpor modernizaciji, ovdašnji intelektualni oportunizam i dobrovoljno regrutiranje pisaca u redove vlasti, ovdašnja šutnja i ravnodušnost prema drugima – sve to (i još štošta) ima svoje dugo trajanje.
Spustit ću se u konkretno. Jesu li danas „naša čudovišta“ zauvijek zamrla? Odgovor je – samo djelomično. Naime, Mirko Kovač je krajem 1989. u Danasu objavio svoj čuveni tekst „Rađa li se naše čudovište“ u kojem je opisao atmosferu stvorenu oko Slobodana Miloševića i njegove mehanizme osvajanja vlasti. Izradio je tipski portret tiranina koji je okrutan, sklon spletkama, manipulacijama i kriminalu, opsjednut urotama i tajnim skrovištima, predan rušenju i zaljubljen u sebe i svoj uspon. Takvom tiraninu saveznik je masa, a pisci i pjesnici su prvi koji stoje u odboru za njegov doček. U tom je tekstu protestirao protiv ideološke monolitnosti, poručujući: „Nema dvojbe, jednopartijska je vladavina ove narode učinila tromim i u nasljeđe im ostavila potrebu za gospodarom“. Iako niti jednom nije spomenuo Miloševićevo ime, bilo je sasvim jasno na koga se napisano odnosi. Godine 1992. u francuskome Libérationu u tekstu pod naslovom „Polja smrti“ Kovač je iznova ispisao tiraninov portret. Taj ga je put imenovao; upro je prstom izravno u Miloševića kao zločinca. Jednako nesmiljeno i kritički pisao je kasnije i o Tuđmanu, Ćosiću i drugim „čudovištima“ i njihovoj ulozi u ovdašnjoj kontrarevoluciji. U međuvremenu, Milošević je umro, Tuđman i Ćosić također. Neka „naša čudovišta“ sada su u Haagu, izdržavaju kazne ili čekaju pravomoćne presude. Neka „naša čudovišta“ su slobodna, a neka su se uspjela maskirati i prošvercati u novi poredak. No, jesu li zbog toga „mitska vremena“ rađanja političkih „čudovišta“ zauvijek za nama? Sumnjam. Hoće li se takva čudovišta rađati i ubuduće? Po svoj prilici, hoće. Jer, nije nestao onaj ambijent koji je ta čudovišta prizvao i u kojem su se ona tako dobro razvijala. Nisu zamrli autoritarni društveni mehanizmi, nisu zamrle niti želje ovdašnjih naroda za gospodarima i dobrovoljnom predajom propasti.
Nadalje, jesu li danas ovdašnji nacionalizmi posustali? Vjerojatno, samo privremeno. Devedesete godine bile su vrijeme provale nacionalizma; on je tada drastično promijenio našu stvarnost i trajno obilježio naše živote. U Srbiji je u drugoj polovini 1980-ih nacionalizam trijumfirao nakon što se godinama kamuflirao kao napredna demokratska snaga koja, navodno, traži ravnopravnost za sve narode Jugoslavije i ruši jednopartijski sustav. No, taj je isti sustav krajem 1980-ih usvojio nacionalizam kao svoju vladajuću doktrinu i pomoću njega zadržao premoć. Nacionalizam je 1980-ih bio alternativna snaga i u Hrvatskoj, posebno u nekim kulturnim nišama, da bi pomoću Tuđmanove politike postao također nosiva doktrina iduće desetljeće. U ime nacije i nacionalnih osjećanja 1990-ih se ubijalo, proganjalo, uništavalo, iseljavalo i isključivalo druge. Tih se godina kao vladajuća nametnula ideja da je od svih mogućih identiteta najvažniji onaj nacionalni, a u tom nacionalnom identitetu je pak najvažnije da se „mi“ temeljito, dubinski, civilizacijski razlikujemo od „njih“. O takvim razarajućim, isključivim, ubojitim nacionalnim osjećanjima u brojnim je tekstovima pisao Kovač. Što je danas s nacionalizmom; je li odbačen? Tek neznatno. Opsežnije demontaže nema, katarze nema, a kozmopolitizam se, možda više nego prije, smatra naftalinskim pojmom. Ovdašnje politike i dalje su dubinski nacionalističke. Naši nacionalni identiteti i dalje se temelje na dramatizaciji razlika između ovdašnjih kultura, jezika, književnosti. Važno je i dalje da „mi“ ne budemo jednaki kao „oni“. Osim toga, danas se jasnije nego 1990-ih vidi da nacionalizam nije balkanska endemska bolest. On se javlja kao sastavni dio različitih politika visokorazvijenih demokratskih zapadnih zemalja i, bez obzira na teorije o građanskim i etničkim, zapadnim i istočnim varijantama, nacionalizam posvuda obilježava u nekom obliku – „hladnom“ ili „vrućem“ – suvremena društva. Nacionalizam uspijeva cvjetati zajedno s različitim politikama i ideološkim orijentacijama u formalno demokratskim sustavima.
Jesu li se danas ovdašnji pisci otrijeznili od nacionalističkog bančenja 1990-ih? Privlači li ih sada manje nego jučer politika i društvena moć? Jesu li naše akademije mudrije, a državne institucije profesionalnije? Jesu li naša kultura i književnost sada autonomne i otporne na udare politike? I kod tih pitanja zagovaram oprez i odgovaram – samo djelomično. I dalje je kultura poprište oblikovanja temeljnih ideja o naciji i nacionalnome. I dalje su naše akademije anakrone i opsjednute strahom od imaginarnih neprijatelja. I dalje ima pisaca koji slijede u stopu političare. I dalje se pišu pjesme u slavu malih i velikih vođa. Istina, otpor je danas vidljiviji nego jučer, ali, unatoč tome, oportunizam i dodvoravanje ostali su najviše rašireni kulturnjački maniri.
Jesu li ovdašnji fašizmi i „narcizmi malih razlika“ poraženi? Teško. Devedesetih je, znamo, došlo do snažne fašizacije ovdašnjih društva, zaraze „desnilom“ i revitalizacije opskurnih povijesnih politika i režima. Iz podzemlja su posvuda prokuljali stari i novi fašisti, pa se u Hrvatskoj slavio dan osnivanja NDH, neki ustaški časnici postali su državni službenici, a politički vrh pripremao je veliko povijesno „miksanje“ kostiju žrtava i zločinaca. U takvoj su atmosferi rasli neki novi „bujanci“. Danas su ti „bujanci“ na sceni, vidljivi i glasni. Danas je nakaradna „pomirba“ dio nacionalne politike, a Tuđmanovu frankovsko-luburićevsku doktrinu i dalje rehabilitiraju mnogi, među njima i nekada najdraži dvorski pisac Ivan Aralica. Devedesetih je tadašnji predsjednik Sabora tvrdio da je u jasenovačkom logoru bilo zabavno, jer se izvodila Mala Floramye. Danas se s istom ustrajnošću negira da je Jasenovac bio mjesto smrti, pa se npr. na državnoj televiziji svakodnevno reklamira knjiga Radni logor Jasenovac. Ukratko, fašizam se i dalje vraća, vraćaju se i 1941. i 1991. godina. Demokracija se preokreće u farsu u kojoj su – navodno u ime pluralizma – sva sredstva dozvoljena.
Je li javni govor danas slobodniji? Jesu li mediji pod manjim političkim pritiskom? Odgovori na ta pitanja poražavaju. Naime, 1990-ih je većina medija bila pod kontrolom vladajuće političke grupacije, dok su manipulacije i ideološke instrumentalizacije u ime ubilačke politike ili nekog konkretnog političkog interesa bile svakodnevne. Danas se naizgled piše slobodnije. Nema zakonske cenzure, nema poreza na šund koji je tada morao plaćati Feral za koji je Mirko Kovač pisao. Civilna scena je razvijenija, niše angažiranog djelovanja su brojnije. Dakle, na površini se mnogošto promijenilo. A ispod? Je li ispod toga sve drukčije? Na Narodnom trgu u Splitu 1996. palio se Feral. Bila je to velika lomača koja je, po novinskim izvještajima, gorjela satima. U Gajevoj ulici u Zagrebu danas se pale Novosti. Lomača je mala, gori nekoliko primjeraka lista, dok televizijske kamere sve bilježe kao da je riječ o umjetničkom performansu. Devedesetih su kritičarima Tuđmanova režima razbijali glave. Vladu Gotovca na jednom skupu pogodio je opasačem u glavu pripadnik elitne vojne formacije. U Beogradu je bilo i gore. Mirku Kovaču na jednom antiratnom skupu šešeljevci su razbili glavu. No, i danas mnogi su nastavili s nasiljem. Na pisca Antu Tomića izlivena je prije nekoliko godina kanta izmeta na splitskoj rivi. Devedesetih su političari i njihovi novinarski šegrti javno objavljivali tjeralice na spisateljice-vještice i nepoćudne pisce. Danas političari i njihove pomoćnici po braniteljskim udrugama traže zabrane filmova, predstava, progon nedovoljno domoljubnih autora. Devedesetih su političari tužili novinare tražeći goleme iznose zbog navodno pretrpljenih duševnih boli i takve sporove često na sudovima dobivali. Navika je ostala. Političari i dalje tuže novinare, sudovi i dalje donose osuđujuće presude, a duševne boli su ostale glavni argumenti u procesima. Štoviše, intenzitet tužbi je veći, osuđujuće presude brojčano manje, ali nekako još sramnije. Sada po zakonu novinari odgovaraju i za prenošenje istine, ako netko dokaže da ga ta istina uznemiruje. Devedesetih je razina javnoga govora bila vrlo niska. Tjednici poput ST i Globusa objavljivali su hrpimice lažne informacije i prokazivali ljude zbog porijekla, privatnoga života i sl. Danas je u pragmatičnom, tržišno orijentiranome novinarstvu dozvoljeno pisati o svemu, tranširati nečiju privatnost do posljednje žilice i sklapati priče čudovišnih razmjera. U današnjem medijskom svijetu karakteristike na kojima su ustrajavali Kovač i neki drugi autori u pisanju: erudicija, analitičnost, jasnoća, literarnost i sl. smatraju se reliktima prošlih vremena.
Da, danas imamo više slobode nego što smo imali 1990-ih, ali što činimo s tom slobodom? Možemo li reći da smo proteklih godina svakoga dana u svakom pogledu doista napredovali? Možemo li bez sumnje tvrditi – parafrazirat ću lijepe i vama, vjerujem, dobro poznate stihove Branka Miljkovića – da sloboda ovdje peva baš onako kako su sužnji nekad pevali o njoj.
***
Sve u svemu, kontekst u kojem je Mirko Kovač pisao i djelovao sličan je našem današnjem kontekstu. Ne tvrdim da se povijest vrti u krug, takav fatalizam mi je stran. Tvrdim samo – na tragu Braudela – da je protok vremena u dubljim slojevima drukčiji i da su ovdašnje društvene strukture, sačinjene od raznih pojavnosti, osjećanja, procesa itd., tek minimalno ili nimalo promijenjene. Teme o kojima je Mirko Kovač pisao naše su današnje teme. Njegove dileme o društvenome angažmanu pojedinca, ulozi književnosti i poziciji pisca naše su današnje dileme. I to svih nas, bez obzira pišemo li „čiste“, književne tekstove: poeziju, romane, eseje, ili se bavimo „nečistim“: kritikom, teorijom, profesurom ili drugim oblicima kulturnog djelovanja.
I zato, ako je vrijeme u kojem su napisani i objavljeni Kovačevi najpoznatiji politički eseji i vrijeme u kojem ih danas čitamo strukturno dio istog ciklusa, ima smisla promotriti kako je Kovač razrješavao njegove temeljne dileme. Naime, čini mi se da je u ukupnoj Kovačevoj esejistici od sredine 1980-ih do kraja 1990-ih moguće izdvojiti nekoliko njegovih središnjih preokupacija i dualizama, a zatim i nekoliko načela koja je u suočavanju s njima zagovarao. U nastavku ću izdvojiti neka od tih čvorišta oko kojih se roje i sintetiziraju Kovačeve misli s idejom da to može pripomoći u pronalaženju vlastitih odgovora na pitanja o pisanju, djelovanju i pozicioniranju u društvenom životu.
Dok utvrđujem te Kovačeve dileme i načela svjesna sam da se izlažem opasnosti nad(ri)interpretiranja njegova djela: upisivanja vlastitih dilema i vlastitih načela u tuđi materijal. Ali, zar sam proces čitanja nije proces nadograđivanja teksta, pronalaženja veza i značenja čak i tamo gdje ih pisac možda nije imao na umu? Uz to, svjesna sam i da Kovač nije bio optimističan pisac, niti je imao ikakve „prosvjetiteljske“ namjere. Nema kod njega nikakvih učenja, savjeta mladima ili kriptiranih poruka za upućene čitatelje. Ne tvrdim također niti da se u svome stvarnom životu uspijevao dosljedno pridržavati načela koja je pisanjem zagovarao.
Zapravo, načela koja izdvajam iz Kovačevih tekstova ne temelje se ni na kakvoj programski razrađenoj etici. Ona se kristaliziraju kroz njegove refleksije o društvenoj stvarnosti i temeljnim ambivalentnostima vremena te ulozi književnog teksta i javnog djelovanja. U tim su načelima vidljiva zrnca etičnosti i upravo su ona za nas dragocjena. Jer, pritisnuti otpornošću „struktura dugoga trajanja“, i mi danas pišemo i djelujemo pod stalnom uzbunom. Tako se sa svakim novim tekstom i svakom novom aktivnosti i sami izlažemo prilici da zaglibimo i postanemo nacionalisti, politički slijepci koje vodi „cvjetajuća masa“ ili pomagači pri rađanju nekog novog „našeg čudovišta“.
***
Najprije: U svojim političkim esejima Kovač je opsesivno preispitivao odnos između kolektiva i pojedinca, kolektivnih i individualnih identiteta, društvenih prisila i privatnih želja. Pri tome je ustrajno, ponekad analitički i racionalno, ponekad intuitivno i nagonski, stajao na strani pojedinca. Branio je individualizam: individualno mišljenje, djelovanje i izbore. U brojnim je esejima pisao protiv ludila, iracionalnosti i obezglavljenosti masa 1990-ih koje su obožavale svoja „čudovišta“ i slijedila ih po mitinzima, predizbornim skupovima, biralištima i ratištima. Pozivao se pri tome često na omiljene pisce: Canettija, Ortegu y Gasseta, Konstantinovića, Hermanna Brocha, Jaspersa. Gnušao se svake masovnosti, kolektivne zaluđenosti i političkog populizma u tadašnjem obliku koji je opet strukturno sasvim blizak našem današnjem, sveeuropskom populizmu. Još 1984. Kovač je napisao: „Sve što je masovnost, sve što je pijanstvo i kolektivna euforija, meni je odbojno“. Više puta u esejima citirao je Kierkegaardovu misao o tome da je „gomila uvijek neistina“. Slagao se i Jaspersovom tvrdnjom da „masa krvavim prevratima pretvara jedan totalitarizam u drugi“. A nakon milijunskog promiloševićeva mitinga na beogradskom Ušću citirao je Canettijeve riječi o „padu milijuna“ i svoj tekst naslovio jednostavno i nepogrešivo riječima: „Jesmo li u paklu“.
Za Kovača nacionalizam je bio dominantna politička religija koja je u vrijeme u kojem piše opijala mase svakodnevno. Nacionalizam je kolektivna halucinacija, negacija individualnosti, negacija svih pojedinačnih različitosti. Nacionalizam svodi čovjeka na banalnost, negira njegovu identitetsku mnoštvenost i sužava ga na izaslanika vlastite nacije. Distancirajući se od nacionalizma, populizma, kolektivnih mitova i predodžbi, Kovač je inzistirao na individualnosti, autentičnome glasu, kritičkom pogledu pojedinca. Jer, „busanje u prsa da si pripadnik te i te nacije, nije ništa drugo do kriza identiteta, ili čak prokletstvo koje se javlja kad čovjek nije ‘kadar uspostaviti vlastitu individualnost’“. Nacionalist je onaj koji ne priznaje druge, kao niti sam sebe; on je autodestruktivan usamljenik sretan samo u masi koja poništava njegov lik. I zato, nacionalisti „nisu razlučili da je jedno biti angažiran, a posve drugo regrutiran čovjek“.
Kovač je tijekom 1990-ih također opsesivno pisao o ulozi nacionalističkih kulturnih elita u stvaranju politika isključivosti i neprijateljstva, o stvaranju atmosfere mržnje i izgradnji „ubojitih identiteta“. Po njemu, „književnici su prvi u odboru za doček diktatora“. Odnosno, „nema kaše koju intelektualci nisu zakuhali, nema svinjarije u kojoj nisu sudjelovali, nema te enciklopedije u koju bi mogle stati sve gadosti što su ih počinili pjesnici, umjetnici ili filozofi“.
Poput Danila Kiša, i Kovač je bio ponosan na svoje ne-pripadanje raznim režimima i ideologijama, pa je izjavljivao: „Moja je pozicija uvijek bila na istom mjestu, pozicija autsajdera“. Ima u takvom pozicioniranju i umjetničke geste buntovništva i želje da se ruši autoritete, što se jasno pokazuje u ranoj poemi „Biografiji bez veselja“ ili u kasnom memoarskom romanu Vrijeme koje se udaljava. Autoritetima očeva, učitelja, škola, bardova pridružuju se i nacionalni vođe: ta naša najčudovišnija čudovišta.
Ipak, u tom Kovačevom dugotrajnom odmicanju od raznih kolektiviteta i zajedničkih ideja o etnijama, narodima, nacijama i kulturama postoji jedna zanimljiva iznimka, štoviše aporija. Naime, kada su u pitanju zločini počinjeni u ime naroda kojem pripadaš i čije državljanstvo nosiš, onda, po Kovaču, treba preispitati vlastitu krivnju i odgovornost. Na tragu Jaspersovih uvida, u tim slučajevima ne može se pobjeći od kolektiva. Takva stajališta Kovač je iznio u dva eseja koja nisu prošla bez kritika. U jednome od njih on je napisao: „Nevjerojatna ravnodušnost prema patnji drugog, osnova je svih naših krivnji“.
Drugo: Osim pitanja odnosa kolektiva i pojedinca, Kovač je opsesivno pisao i o odnosu između racionalnoga i mitskoga, pri čemu je uporno afirmirao racionalnost. Naime, od sredine 1980-ih nadalje srpska je inteligencija sve više u javnim nastupima, ali i u nekim književnim djelima (poput Popovićeve Knjige o Milutinu) podržavala mitske naracije o nacionalnoj povijesti, ugroženosti naroda, žrtvovanju i nezavršenim povijesnim bitkama. Nedugo potom sličnu su mitomaniju iskazivale i intelektualne i političke elite u Hrvatskoj nastojeći egzistenciji svakog pojedinca dati posebnu svetu auru. Naše živote proglasili su samo trenucima u općem nacionalnom tisućgodišnjem snu o vlastitoj državi. Narod je dobio svoju posebnu historijsku misiju. U buci iracionalnosti, ludila, mitomanskog bjesnila koja se 1990-ih pojačala do razornih razmjera, Kovač je pledirao na argumente, racionalnost, historičnost. Zagovarao je otriježnjenje, distancu, čak poniznost koju nosi sumnja: sumnja u autoritete, vođe, pripovijetke o nacionalnoj povijesti, opće istine, mitove, narod. Pišući o intelektualcima koji se klanjaju vođama, Kovač poručuje: „Samo razboriti intelektualci, skloni sumnji i skepticizmu, uspješno se distanciraju od tih naglih i zavodljivih pojava“. Takvi intelektualci znaju da se „narod ponižava, dok se vođa uspinje“. Nacionalizam i patriotizam bili su za njega epifanija iracionalnosti, jer: „Fikcija o domovini iznad je istine i svakog kriterija, a onda se jednog dana svi čude kako su tako nisko pali i tko im je to nametnuo civilizacijski mrak“.
Treće: Društvena zbivanja i nacionalizam potakli su Kovača i da stalno tematizira za sve ovdašnje kulture tako važan odnos između poznatoga i nepoznatoga, unutarnjega i vanjskoga, palanke i svijeta, „nas“ i „njih“. Pišući o tome Kovač se u mnogome nadahnjivao Filozofijom palanke Radomira Konstantinovića za koju je tvrdio da je „najznačajnija knjiga o srpskom palanačkom duhu i izvorima srpskog nacizma“. Pri tome, on je stalno afirmirao otvorenost, potencijal svijeta u nama. Nacionalizam je iskaz palanačkoga duha par exellance; nacionalizam znači strah, zatvaranje, dramatiziranje razlika između „nas“ i „njih“, veličanje vlastite i snižavanje tuđe kulture. Nacionalistička doktrina podrazumijeva sužavanje, zbijanje u ograđeni tor, podozrenje prema svijetu preko granice. Podrazumijeva i samozadovoljstvo prebivanja među svojima, kao i dobrovoljnu osuđenost na dahtanje vlastite vrste za vratom. Isključivanje drugih, nepoznatih i različitih donosi stagnaciju i retardaciju. Ograđivanje, samozadovoljstvo i autodestrukcija koja neminovno slijedi u kulturi koja se zatvara danas obilježavaju postjugoslavensko stanje. Autobiografski Kovačev roman Vrijeme koje se udaljava, preko sjećanja na trajno izgubljeni zajednički kulturni prostor, govori i o takvom našem prezentu.
Četvrto: U svojim esejima Kovač također stalno promišlja odnos između slobode govora i mišljenja te dogmatizma, posebno u pristupu pisanju i vlastitoj poetici. Njegov otpor dogmatičnom, zadanom i ograničavajućem te zalaganje za svaki oblik spisateljskog oslobođenja od konvencija – jezičnog, tematskog, značenjskog itd. – vidljivo je i u fikcijskim i ne-fikcijskim tekstovima. Njegove su proze jednim dijelom i prepoznatljive po poetizaciji opskurnoga, realizaciji metafora raspada i želji da se šokantnim prizorima, motivima, narativnim rješenjima, jezičnim nagomilavanjem i sl. postigne začudnost.
Jedna od dogmi koja se uspostavlja sa svakim novim vremenom i novom ideološkom mutacijom jest ona o prihvatljivom stupnju angažmana u književnom tekstu, tj. o dozvoljenoj involviranosti pisca u svakodnevno i političko. Zanimljivo je u vezi s time usporediti dva Kovačeva teksta nastala u razmaku od nekoliko godina i učinak koji je stvarnost ostavila na njegovu poetiku. Prvi tekst, već spomenuti, „Rađa li se naše čudovište“, objavljen je 1989.; u njemu Kovač koristi tzv. ezopovski jezik, šifriranu kritiku vlasti i nigdje ne spominje imenom nacionalnog vođu Slobodana Miloševića, iako je sasvim jasno da upravo njega u tekstu portretira. Nešto kasnije Kovač je napisao i da je zadovoljan kad je posredno čuo da se Milošević u tekstu prepoznao – znači, pogodio je metu. Odabir ezopovskog jezika u to vrijeme nije bio jedini mogući piščev izbor, jer režimska cenzura i represija prema piscima nije nikada u Jugoslaviji, posebno ne krajem 1980-ih, bila nalik onoj u Staljinovo ili Brežnjevljevo doba. Ezopovski jezik ovdje je upućivao na spisateljsku vještinu, a postupak prešućivanja dodatno je pojačavao autorova distanciranu poziciju i otpor političkome. No, tri godine kasnije, Kovač piše tekst „Polja smrti“ za Libération. Ne samo da je Milošević tu imenovan, nego je i okarakteriziran kao nitkov, nekrofil, politički slon. Bez ograda, aluzivnosti i sofisticiranosti. Takvu izravnost, grubost i snižavanje stila neki su Kovaču zamjerili, a i on je sam sebe preispitivao je li “iznevjerio svoje estetske principe“ i „upao u zamku ‘ideološkog obračuna’ koji neminovno potire vrhunsko pisanje i umjesto divljenja i uživanja u formi prepustio se zloći i nasladi“. Sumnjao je, „možda su sadašnji tekstovi dobili na žestini, ali su vjerojatno izgubili onu estetičnost koja se postiže spisateljskim lukavstvom, umijećem i dovijanjem“.
No, robovati predodžbi o književnosti kao sofisticiranoj djelatnosti znači robovati još jednoj dogmi. Držati se ezopovskog recepta kao posljednje obrane vlastite literarnosti znači, između ostaloga, ostati zatvoren prema mogućoj novoj formi i iskazu. Pisati po zadanoj matrici bez obzira na to kakva je stvarnost koja buči ispod vlastitog prozora znači biti krut književni dogmatik. Kovač se odupro vlastitoj umišljenoj dosljednosti, a u tome mu je pomogao i slučaj jednog velikog pisca. Pitajući se: „Zaslužuju li naši smiješni diktatori da ih tretiramo uzvišenim stilom?“, Kovač se priklonio rješenju Adama Michnika. Naime, analizirajući tekstove Thomasa Manna o Hitleru i nacistima, Michnik se također pitao kako tako „vrhunski stilist“ kakav je bio Mann može koristiti u tim slučajevima „jezik ulice“. Michnik je zatim zaključio: „Pa to je jedini jezik koji ta nacistička bagra razumije“.
Ukratko, Kovač osjeća da je došlo vrijeme „povijesnih magli“ u kojem nema smisla biti i sam maglovit, neodlučan, njegovati praznu artificijelnost. Stvarnost je previše bolna i treba reagirati. Piscima moraju biti dostupni svi jezični resursi. Ništa nije toliko opsceno kao praviti se da se opscenost ne primjećuje ili pak birajući riječi koje su po građanskim predodžbama dostojne jednog Pisca takvu opscenost ublažavati.
Unatoč tome što bira surov jezik da prikaže surovu stvarnost, bilo bi pogrešno misliti da Kovačevi politički eseji odišu nekim revolucionarnim zanosom i aktivističkim pristupom u kojem književnost postaje udarna igla političko-društvenih eksplozija. Kovačevi politički eseji ne prerastaju u manifeste, već ostaju – čak i kad koristi izravan, neugodan, ulično-razbijački jezik – literatura. Kovač je svjestan razlike između kritičkog angažmana i stvarne mobilizacije. Podsjećam: „Jedno je biti angažiran, a drugo regrutiran čovjek“.
Peto: Na prethodna razmišljanja o slobodi i dogmatičnosti u jeziku i formi nadovezuje se i tema odnosa između umjetnosti/književnosti i politike, teksta i konteksta koja se karakteristično provlači kroz eseje iz gotovo svih faza Kovačeva pisanja. Unatoč vlastitom angažmanu: javnom djelovanju, pisanju u Danasu, Feralu i drugdje, kritici nacionalnih vođa i posrnulih pisaca, Kovaču je bilo, čini mi se, jako stalo obraniti autonomiju književnosti. To se vidi i u načinu na koji se on sam pišući razračunava s demonima društveno-kritičkog pisanja, i u načinu na koji dijalektiku između književnosti i politike pokušava razriješiti u tumačenju drugih pisaca i djela. Kovač stalno preispituje taj odnos, pazi da mu pisanje ne klizne u političku instrumentalizaciju i traži način da književnom formom i književnim sredstvima bude angažiran. Još 1984. godine, on piše: „Ako pisac koristi svoju umjetnost da bi se obračunao s političkim licem, onda prema umjetnosti čini neoprostivu grešku. Istina je da dobiva na važnosti i stječe simpatije publike željne otpora, postaje omiljen jer je nedodirljive osobe i mitove načeo, ali o njegovoj umjetnosti više nitko ne razgovara, a njegove metafore i grubi stil nikome ne smetaju. Čim je svoju umjetnost stavio u službu obračuna, on je počinio istu grešku kao i politički ili partijski pisac-propagandist koji se također obračunava. To su dva ista tipa pisca, dva neiskrena tipa kod kojih uvijek prevagne želja za obračunom“.
Istovremeno, ako pisac ne pruži otpor u toj političkoj tvrđavi, „vlast će zagospodariti ne samo životom organizacije, već životom pojedinca“. Pisac ima mnogo mogućnosti, on može „ispoljavati kritički duh prema onim oblicima društvenog života koji zakržljaju i prijete represijom“, „može pomicati tabue i mitove koji okružuju vlast“, „može na razne načine, finim sredstvima, točnim i odmjerenim procjenama utjecati na javnost“. Ukratko, „ljudski moto trebao bi glasiti: ‘Ne predajem se ni mrtav! Svijet ću gledati vlastitim očima, misliti ga vlastitom glavom! Sam ću upoznati njegova dobra i njegova zla!’“
Danilo Kiš, Kovačev prijatelj i poetički brat, bio je također predan traganju za načinima na koje se može na estetički, književni način pomiriti ambivalenciju između homo politicusa i homo poeticusa. Dvije paradigmatske različite pozicije on ilustrira s dva citata: Orwelovim i Nabokovljevim, koja postavlja na početku svoje zbirke eseja Homo poeticus. Mirko Kovač ne artikulira poput Kiša izravno tu dilemu, ali je iz njegova djela vidljivo da se upravo s demonima poetike i politike stalno borio na literarnom terenu.
***
Kovačeva pozicija i njegovo plediranje da – nakon svega! – umjetnost jest autonomna djelatnost i da joj kao takvoj treba pristupati, najbolje se vidi iz njegovih čitanja drugih pisaca. Posebno čitanja važnih svjetskih pisaca koji su tijekom života, bilo stalno bilo povremeno, podržavali fašizam, diktature, totalitarna rješenja ili nacionalizam. Kovač se pita kako pristupiti takvim piscima: kako čitati Pirandella (koji je bio član Mussolinijeve Talijanske fašističke stranke), Celina (koji je pisao antisemitske pamflete) ili Ezru Pounda (također oduševljenog Mussolinijem) i jesu li se njihova uvjerenja prelila u njihovu literaturu. Dilemu s ovdašnjim piscima, odanim nacionalistima i ratnim huškačima, Kovač je razriješio tako što je njihovu literaturu otpisao kao drugorazrednu. Ali, što s onima koji nisu drugorazredni? Može li se uživati u književnom tekstu koji je ispisala ruka prononsiranog pristaše fašizma?
Odgovori na ta pitanja kao i razumijevanje Kovačeve pozicije i njegove obrane autonomije književnosti moguće leže u njegovu odnosu prema Knutu Hamsunu. I sa svojevrsnim Hamsunovim poučkom završit ću ovo izlaganje.
Naime, Kovač je o Hamsunu pisao i govorio više puta: njegove romane Glad, Pan, Skitnice i Blagoslov zemlje naveo je još 1979. u svojoj poemi „Summa poetica“, u dijelu u kojem nabraja knjige koje su mu posebno važne. U romanu Kristalne rešetke važno mjesto ima anegdota o Hamsunovim cipelama koje je on kupio boraveći nekoliko mjeseci u Dubrovniku, već kao sedamdesetdevetogodišnjak. Bilo je to 1938., iste godine kada se Kovač rodio (piše: „u vrijeme kad sam začet“), u čemu je vidio svojevrstan znak. Te je cipele, navodi Kovač prema svjedočenju jednog norveškog slaviste, Hamsun nosio na primanju kod Hitlera 1943. te je u njima nakon rata uhićen i odveden u ludnicu. Evo, kako Kovač počinje priču o Hamsunovim cipelama: „Majka me zamoli da joj nešto čitam. Uzeh Glad Knuta Hamsuna. Taj me pripovjedač opija. Samo sam se divio, a ponekad u čudu skakao sa stolice. Gutao sam njegove rečenice, pa sve te vratolomije u njima…“ Uz fikcionalizaciju Hamsunovih dubrovačkih dana, Kovač je priredio i zbirku Hamsunovih priča Zavodnik i druge priče koje je objavio 2000. Feral Trubune i napisao opsežan predgovor „Hamsunova zvijezda“, objavljen kasnije i u njegovim sabranim djelima. Spominjao je Hamsuna i u intervjuima, uvijek među nekolicinom njemu posebno važnih pisaca, kao svoga učitelja, stilski izvanrednog pisca i onoga koji je uspijevao jezikom obuhvatiti neiskazivo.
No, Knut Hamsun nije bio tek jedan od simpatizera fašizma kakvih je među intelektualcima bilo prilično, a nije se čak poput mnogih od njih kasnije razočarao u fašističkog vođu i posramio nad povijesnim činjenicama: logorima, istrebljenjima, uništavanjima. Hamsun je pisao političke pamflete o nacizmu poručujući svojim sugrađanima da se „Nijemci bore za nas“. Hitlera je smatrao „propovjednikom evanđelja o pravima svih naroda“, a nakon njegove smrti napisao mu je nekrolog. Susreo se s Goebbelsom, a 1943. poslao mu je čak i svoju Nobelovu medalju. Sastao se i sa samim Hitlerom i navodno se tom prilikom žalio na njemačku upravu u Norveškoj. Nakon pada Reicha, kada su se mnogi pisci osvijestili i kada su činjenice o naravi fašizma postale posvuda poznate, Hamsun nije promijenio svoja stajališta. Bio je jedan od rijetkih pisaca (uz Pounda) kojemu se zbog odanosti nacizmu sudilo, pa je kraj života proveo u psihijatrijskoj ustanovi i u zatočeništvu na svome imanju. Zapravo, Hamsun je bio germanofil i veliki kritičar britanskog imperijalizma; vjerovao je u ideje o volji za moć i u obnovu Europe pod jakom germanskom dominacijom.
Sve te činjenice precizno navodi Mirko Kovač u svome članku o Hamsunu. Ne prešućuje ni pamflete, ni susret s Hitlerom, ni dar Goebbelsu, ni staračku tvrdoglavu odanost ideji pangermanizma. Teško je zamisliti nečasnije postupke. Ipak, unatoč svemu tome, Kovač piše: „Čitajući Knuta Hamsuna i radeći na izboru njegovih pripovijedaka, obuzimala me radost“, a „literatura i jest jedna forma radosti, rekao je Borges“. I nastavlja: „Tu sam radost doživljavao kao neku vrstu autorskog sjedinjenja, jer književnost je nezamisliva bez tog ‘estetskog fenomena spajanja’. A pogrešno skretanje Knuta Hamsuna, u magli povijesti, pokušao sam razumjeti tako što je tvorac mnogih bizarnih i nastranih likova, u jednom trenutku i sam postao romaneskni lik, vrlo složen lik, također bizaran, jer je zaprepašćujuće da je u istoj osobi veliki pisac, moralno biće, graditelj snova i malo destruktivno piskaralo koje obožava i hvali ništicu i monstruma. Napustio je svoju biografiju i nesvjesno je ponudio kao građu za roman.“
Ključna je tu riječ „radost“. Radost čitanja, radost otkrivanja Hamsunove zvijezde, njegova imaginarnoga svijeta, neobičnih, uvrnutih likova, izvanrednog stila. Hamsunovu odanost fašizmu Kovač je protumačio njegovom iracionalnosti, „ispadanjem“ iz stvarnosti i prelaskom u fikciju. Hamsun je tako „bio velik jedino u svojim romanima i pripovijetkama, ‘duhom iznad svijeta’, dok je sve ostalo samo naše, ljudsko, dvojbeno, proturječno, podložno utjecajima“.
Takvo tumačenje „Hamsunova pada“ nije za moje izlaganje presudno. Važnije je Kovačevo priznavanje proturječja (osuda i radost) i suočavanje s mnogostrukim odnosima između života i literature. Naime, u njegovu odnosu prema Hamsunu, u priznanju da uživa u djelima pisca koji je podržavao fašizam i u pokušaju da sam sebi protumači takvo proturječje, uopće u elementarnom poštenju da si prizna, ne prešuti i otvoreno se suoči s dubinskim i traumatičnim pitanjem: kako je moguće da su pisci koji su napisali tako sjajne knjige u političkom odabiru bili prave hulje?, odnosno, još i dalje: može li vrhunska umjetnost poništiti mizernost nečijeg životnog odabira… Ukratko, u svemu tome ogleda se Kovačev antidogmatizam i vjerovanje u autonomiju književnog teksta. Hamsunov poučak jasno nam pokazuje da su rezolutna poetička uvjerenja krhka, dok je život književnosti, baš kao i stvarni život, prepun nemira.
Uz plediranje za individualizam, racionalnost, otvorenost i slobodoumnost najvažnije što danas – u vremenima koja su slična Kovačevim – ostaje u naslijeđe od njegove esejistike jest upravo otpor banalnome mišljenju. To bismo trebali imati na umu kada se suočavamo s pitanjima koja imaju svoje „dugo trajanje“, pitanjima poput ovih: Hoćemo li očuvati literarnost, autonomiju književnosti ako se javno angažiramo? Znači li govor o politici i političkome nužno prodaju umjetnosti? Na takva pitanje nema lakih i jednoznačnih odgovora. Živjeti njihova proturječja znači voditi brigu o vlastitoj etičnosti.
Literatura:
Barthes, Roland: Kritika i istina; prevela Lada Čale Feldman, Algoritam, Zagreb, 2009.
Bilig, Majkl (Billing, Michael): Banalni nacionalizam, prev. Veselin Kostić, Biblioteka XX vek, Beograd, 2009.
Braudel, Fernand: „Historija i društvene nauke: Dugo trajanje“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, br. 2, 1983.
Katunarić, Vjeran: Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
Kiš, Danilo: Homo poeticus, Međunarodni centar za mir, Sarajevo; Nova knjiga, Podgorica; Naklada Zoro, Zagreb, 2008.
Kovač, Mirko: Cvjetanje mase: politički eseji, Fraktura, Zagreb, 2010.
Kovač, Mirko: Elita gora od rulje: polemika, Fraktura, Zagreb, 2009.
Kovač, Mirko: Evropska trulež: poetika, Fraktura, Zagreb, 2008.
Kovač, Mirko i David, Filip: Knjiga pisama 1992.-1995., Feral Tribune, Split, 1998.
Kovač, Mirko: Kristalne rešetke: (roman), Fraktura, Zagreb, 2004.
Kovač, Mirko: Vrijeme koje se udaljava: roman-memoari, Fraktura, Zagreb, 2013.
Maalouf, Amin: U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnošću, prev. Živan Filippi, Prometej, Zagreb, 2008.
