Prije početka
Bjelina papira (ili bjelina ekrana) izaziva uvijek nemir. Nemir zbog crnila koje će uskoro ispustiti vlastita ruka dok uranja u beskraj bjeline i traži prave izraze, značenja, smisao. Nemir zbog neizvjesnosti tog puta: prvih zvukova, riječi, rečenica koje treba pustiti u svijet; prizora, događaja, misli koje treba artikulirati. Prihvatiti nemir i neizvjesnost kao nulto stanje, kao predigru, prapočelo svakog pisanja, pa zatim prizvati u sebi hrabrost da se baciš u bjelinu. Hrabrost da iz onoga što je istovremeno prazno – jer ne sadrži ništa – i puno – jer sadrži beskrajne mogućnosti ispunjenja – kreiraš smislen oblik. Nemir i hrabrost malog demijurga – pisca, koji nikada neće postati velik i strašan bog, jer njegove su tvorevine krhke i sklone nestajanju, a njegove moći tako lijepe i sasvim skromne.
Taj nemir i hrabrost osjećaju, vjerujem, svi koji pišu i koji uporno, iznova – sa svakim novim tekstom, novom pjesmom, novom knjigom – iskušavaju svoje umijeće zaranjanja u bjelinu, skakanja u ambis budućeg teksta. Boriti se s čudovištima ništavila, ukrotiti strašna bića koja izranjaju iz bjeline papira i tame vlastite psihe, svladati vještinu ratovanja, disciplinirati sebe i pobijediti sebe, pa napokon završiti tekst. Onda možda predahnuti, ali samo malo, i krenuti dalje u nova osvajanja, nova ispunjavanja praznine, nove borbe sa sobom i svojim demonima i, još i više, s tradicijama, konvencijama, očekivanjima, kako bi se kreirao novi teritorij teksta.
Nema sumnje, za mnoge pisce riječ je o ovisnosti o nemiru, ovisnosti o uzbuđenju, borbi, predanosti, strahu, ozarenosti koje donosi pisanje. Ta ovisnost nije povlastica samo onih koji stvaraju tzv. lijepu književnost, nego i onih koji nošeni tom lijepom književnošću kreiraju nove tekstove – dakle, i pisca i kritičara. “Nekoć odvojeni isluženim mitom o uzvišenom stvaratelju i poniznom slugi”, napisao je Roland Barthes, “pisac i kritičar susreću se u istom teškom položaju, sučelice istom objektu: jeziku”. Dodajem: u istom teškom položaju, sučelice istom objektu: bjelini prije stvaranja.
Prije početka izlaganja o kritičkom poslu zato pozivam na napuštanje rigidne vrijednosne hijerarhije vrsta, žanrova i diskursa, onih starih i otpornih zabrana po kojima su određeni tekstovi i intelektualni prostori rezervirani samo za određene svete ljude. Borba za pisanje, borba s pisanjem, borba sa sobom koji se sa svakim novim tekstom suočava s bjelinom (prazninom i punoćom mogućnosti) te se mora stalno dokazivati kao borac – kao pisac, to nije povlastica samo odabranih: stvaratelja književnih djela u užem smislu riječi. Takvu je hijerarhiju dokinuo i Barthes smatrajući da je “pisac svatko za koga jezik predstavlja problem, tko osjeća njegovu dubinu, ne svrhovitost ili ljepotu”. To je i moj početni aksiom: avantura pisanja, točnije čitanja pa pisanja – jer svakom pisanju prethodi čitanje – zajednička je i književniku i kritičaru.
Da bismo razumjeli kritičara i njegov odnos prema književnom djelu i njegovu autoru, da bismo razumjeli sučeljavanje dvaju tekstova od kojih jedan (kritički) nastaje na poticaj drugoga (uže književnog), dok je drugi i sam nastao nošen mnogim poticajima (tradicija), nužno je prije svega među njima uspostaviti ravnopravnost. Naravno, postoje mnogi tekstovi koji su pisani s drukčijom namjerom i koji sami po sebi ne predstavljaju neki osobito hrabar čin borbe protiv nemira. Postoje i tekstovi koji ne prizivaju magiju prapočela (iako se rađaju iz bjeline), već se stvaraju rutinski, po profesionalnom automatizmu, zbog potrebe za zaradom, želje za slavom i sl. Unatoč različitosti namjera i poticaja, uzet ću općenito da nemir i hrabrost, upuštanje u borbu s bjelinom i kroćenje jezika prate sve tekstove – i uže književne i kritičke – koji imaju vrijednost i kakvo-takvo trajanje.
Nemoguća neutralnost
S narušavanjem bjeline i ispisivanjem prve riječi, i pisac i kritičar napuštaju poziciju nevidljivosti i neutralnosti. Ulazak u tekst znači ulazak u svijet, društvo, kulturu i veliki kulturni tekst koji čini ukupna literarna tradicija. Odnosno on znači ulazak u novi realitet bogat značenjima, smislovima, iskazima, formama koje su već stvorili ili će ih tek stvoriti drugi autori. Taj se tekstualni realitet referira na ono postojeće, imenovano i izrečeno/ispisano, kao i ono postojeće, ali vjerojatno, još neiskazano/neispisano. Novi tekst tako postaje dio svijeta mnogostrukih i isprepletenih referencija, značenja, smislova, aporija, interakcija, iskaza i sl., svijeta koji je preko svoga jezika natopljen ideološkim, političkim, kulturnim, historijskim i drugim sadržajima.
Tekst je jezik, kontekst teksta također uključuje jezik, i u oba slučaja taj je jezik za nas jedini način da obuhvatimo/strukturiramo zakratko kaos života. Jezik je pak uvijek znak, on upućuje na neka značenja, smislove, forme, strukture. Jezik koji bi bio neutralan, savršeno precizan i upućivao na točno određena, jedinstvena značenja, ne postoji. Odnosno da postoji takav bi jezik trebao izmisliti, njime govoriti i njega razumjeti jedino autor; samo u tom slučaju on bi mogao kontrolirati u potpunosti značenja riječi i njihova širenja u međusobnim suodnosima. Takav jezik jednoga govornika i tekst koji bi ispisao jedan autor za jednog čitatelja – samog sebe, više ne bi bio književni tekst. On ne bi uspostavljao komunikaciju između pisca i čitatelja i time ne bi bio dio književnog kôda i svijeta kulture.
Svaki autor tako mora računati s mnogoznačnosti, pluralizmom, raspršenošću onoga što je napisao, s mogućnošću da se njegov tekst različito interpretira, kontekstualizira u svijet drugih tekstova i tradicije, iznova otvara i zatvara drukčijim ključevima i da on na to – nakon što je završio tekst – ne može dalje utjecati.
O tom značenjskom širenju teksta i neminovnoj referencijalnosti na stvarnost (kako god je tumačili) govori i Barthesova rečenica: “Knjiga je svijet” ili u izvedbi Antoinea Compagnona koji ispravlja Barthesa:”Svijet je knjiga”. Dok se knjiga piše ispisuje se svijet, dok se ona čita, čita se i njezin svijet, dok se ona kritički interpretira i vrednuje, to isto se čini i njezinu svijetu. Ili, obratno, svijet se razumijeva kao knjiga, on se strukturira u jeziku na način knjige, tj. čim ga se pokuša obuhvatiti, ispisuje ga se kao tekst.
Drukčije rečeno, i književnik i kritičar odabirom riječi, rečenica, ritma, strukture, značenja i sl. smještaju sebe u svijet, u kulturu. Zauzimaju neku poziciju, uspostavljaju neke odnose, mijenjaju se u interakciji s drugima i potiču promjene cijeloga tog svijeta stvarajući vječnu dinamiku kulturnoga stvaranja i primanja. Da bismo razumjeli njihove odabire i mi, “treći” koji to čitamo, ulazimo u taj svijet/kulturu i uspostavljamo svoje relacije. Dok čitamo narušavamo metaforičku bjelinu unutar sebe (postojanje samo kao disanje), odabiremo kôd, uvodimo tekst u kulturu, prevodimo njegove znakove i uspostavljamo smisao. Taj proces otkrivanja zasebnog svijeta knjige postoji jedino dok se čita: sve prije toga su predosjećanja, a poslije prisjećanja.
Pisanje, čitanje i kritičko promišljanje zato uvijek podrazumijevaju i odgonetavanje vanjskog svijeta, referencijalnosti, reprezentacija i političnosti teksta, odnosno kulturnih znakova, ideoloških naracija, kolektivnih značenja, smislova itd. koji isijavaju iz jezika svakog djela. Dakle, podrazumijevaju postojanje konteksta na koji jezik upućuje. Zato nije moguće promatrajući tekst negirati njegov kontekst, usvajati jezik djela i negirati da taj jezik stoji u složenom odnosu s jezikom izvan toga djela, sa stvarnošću i načinima na koji se ta stvarnost već iskazivala i će se tek iskazati u umjetničkom tekstu.
Riječju, neutralnost ne postoji, nevinost je izgubljena samim dolaskom na svijet i dospijećem u jezik. Narušavanje bjeline papira (ekrana) crnilom vlastite ruke i narušavanje tišine knjige crnilom vlastitih misli koje odgonetavaju značenja što se kriju iza crne šume slova, prate svaki čin pisanja i čitanja.
Zauzeti poziciju
Kako će književni kritičar plivati u kovitlacima teksta i konteksta, u slojevima jezičnih referencija i međuodnosa jezika i stvarnosti? Koju će poziciju zauzeti? Koja će značenja iz mora mogućnosti izdvojiti i istaknuti ih kao dominantna? Kako će se odnositi prema književnom tekstu i kontekstu: i to kontekstu u kojem je djelo nastalo i u kojem se ono interpretira? Hoće li te kontekste priznati ili će se praviti da je tekst autonoman i referentan samo prema drugim tekstovima? Kakav će položaj kritičar zauzeti prije skoka u svijet, prije ispuštanja svoga kritičkog crnila u more kulture? Koliko su njegove predodžbe o umjetničkom tekstu, njegovim značenjima i vrijednostima determinirane njegovim kontekstom? Konačno, gdje je u svemu tome čitatelj-koji-nije-profesionalni-kritičar, posjeduje li samo on, kao zadnji u lancu, konačnu šifru koja otvara riznicu značenja književnog djela?
Da bih pokušala odgovoriti na neka od tih temeljnih pitanja književnosti i analizirati odnos teksta i konteksta u književnoj kritici, vratit ću se kratko na sam žanr kritike, njegove specifičnosti i mogućnosti. Na postavke i relacije između dva teksta – primarnoga: književnoga, i sekundarnoga: kritičkoga.A to znači i na dinamiku između njihovih dvaju konteksta: književnoga i kritičkoga, te trećeg: konteksta čitanja samog djela i kritike toga djela. Dakle, i na kontekste pisca koji piše primarni tekst, kritičara koji tumači taj tekst i ispisuje novi tekst, i čitatelja koji čita oba teksta, stvara svoj imaginativni među-tekst i postavlja ga u vlastiti kontekst.
Prije svega, priklanjam se shvaćanju po kojem je književna kritika najviše interpretacija, znači nadopisivanje značenja nekog književnoga djela. Ona opisuje, promatra, tumači i nadograđuje neko djelo, pronalazi i uspostavlja odnose između njega i drugih djela i(li) drugih umjetnosti, njega i stvarnosti, njega i samog čina čitanja itd. U književnoj kritici se zatim to djelo vrednuje, rukovodeći se nekim teorijskim postavkama i stručno-književnim kriterijima, no to vrednovanje ovisi i o kritičarevim subjektivnim očekivanjima, kontekstu djelovanja, psihološkom profilu, umijeću prosuđivanja, umijeću artikuliranja stvorenog mišljenja i sl.
Nadalje, vrijednosti književnog teksta nisu univerzalne i ahistorijske, niti dogmatske i fiksirane, iako je poželjno da su u kritici jasno iskazane i stabilne. Kritičar bi tako trebao podvrgavati stalnoj sumnji uvriježene naracije o naravi i vrijednosti književnih djela, preispitivati utvrđene pozicije, tragati za novim čitanjima i novim interpretacijama. No, u nekom trenutku kritičar bi trebao moći i odabrati poziciju, pa: ili odustati od posvemašnjeg relativizma kako bi ostao u okviru kritičkog žanra ili pak prijeći na rasprave o meta-pitanjima i skrenuti time svoj tekst na teorijsku stazu.
U književnoj kritici, po mome mišljenju, važno je prosuđivati prije svega konzistentnost autorskih htjenja i ostvarenja unutar određenog književnog svijeta kao samostalne tvorevine, odnosno polaziti od cjelovitosti, “ontologije” teksta i njegova odnosa s drugim tekstovima i kontekstima. Dakle, upustiti se u avanturu čitanja bez nužnosti da tekst sasvim zadovolji naša unaprijed postojeća očekivanja, stavove i načelna uvjerenja o književnosti i svijetu oko nas. Kritika je zato i umijeće balansiranja između uvjerljivosti i fleksibilnosti. Iznova tu prizivam Barthesa koji je u svojoj znamenitoj knjizi Kritika i istina, polemici s književnim kritičarima starog kova napisao: “Prava kritika institucija i jezikā ne sastoji se u ‘suđenju’, nego u tome da se djela razlikuju, da se odvoje, da se udvoje“.
Vrednovanju uvijek mora prethoditi interpretacija, vrednovanje proizlazi iz interpretacije, a takva usklađenost u književnoj kritici: sposobnost da se nadopisuju značenja i zatim artikulira vrijednost djela, određuje uvjerljivost kritike. Kada postoji interpretacija ali je izostalo vrednovanje, književna kritika je manjkava, dok se u obratnom slučaju, kada se vrednuje bez interpretiranja, negira sam smisao književne kritike. Zapravo, vrednovanje koje ne proizlazi iz interpretacije i ne tumači vlastitu optiku i estetička očekivanja u književnosti najčešće je dogmatsko, jer podrazumijeva da postoje univerzalne vrijednosti koje nije potrebno obrazlagati niti primjenjivati na samo djelo.
Od kritike koja se bavi isključivo razmetanjem vrednovanjem još je gori onaj tip kritičkog ocjenjivanja kakav je zavladao nekim današnjim medijima pod utjecajem društvenih mreža i njihova jezika, a koji banalizira svaku komunikaciju, interakciju i interpretaciju te promovira brzinu i plošnost mišljenja. Riječ je o vrednovanju književnih i umjetničkih djela pomoću simbola: palac gore ili palac dolje, broj zvjezdica, brojčano rangiranje, nasmiješeni ili razočarani emotikon. Takvo vrednovanje nema nikakve veze s književnom kritikom niti književno-kritičkim pristupom, iako se želi predstavljati kao rezultat prethodne (nevidljive) kritičke analize.
Na kraju, kritička interpretacija nikada ne može biti sasvim ispravna ili jedna jedina, jer svako djelo uključuje mnoga značenja i omogućava mnoge smislove i načine interpretiranja. Istovremeno, to ne znači da je kritička interpretacija proizvoljna, da se znakovi mogu čitati na bezbrojne različite načine i da kritičar može o nekom književnom djelu napisati što god mu se prohtije. Kritički pisati o književnom djelu pretpostavlja najprije zauzimanje neke pozicije i diskursa, odabir optike, izlazak iz sjene i hrabro suočavanje s nemirom koji prethodi interpretiranju i ispisivanju te interpretacije. Uz to, kritičar mora biti spreman na to da će nekad promašiti i da će njegova interpretacija biti neuvjerljiva nekim čitateljima i drugim kritičarima ili pak na to da će vrijeme opovrgnuti i prebrisati njegova tumačenja i procjene.
U raljama mogućnosti
Zauzeti poziciju također znači odabrati teorijsko okruženje i kritički alat te sagledati dosadašnje prakse kritičkog vrednovanja i interpretiranja. Za razliku od tzv. običnog čitatelja, kritičar je upućen u različite teorije, metode i sustave, pa zato taj imaginarni obični čitatelj od kritičara i očekuje da umije protumačiti neki dublji, skriveni smisao djela – da ga za njega pročita, otkrije mu značenja i odredi vrijednost.
Kritičar tako bira s prepunjenih polica “teorijske apoteke” odgovarajuće sastojke, nadajući se da će mu oni pomoći u pripremi kritike. Specifičnost književne kritike kao interpretacije, nadopisivanja značenja a zatim i vrednovanja djela jest i u tome što ona treba primijeniti teoriju u praksi, iskušati teorijsko-kritičke alate, analizirati pa sintetizirati, demontirati pa iznova na nov način sastaviti neko djelo. Pri tome, ona ne smije razoriti cjelovitost i ukupni učinak djela te uništiti užitak čitanja. Potpuno rastavljanje književnog djela na njegove sastavnice, seciranje svakoga djelića i želja da se sve podvrgne teorijskom tretmanu, po mome sudu, nisu poželjni u kritici. Jer, bez obzira na svu kritičarsku preciznost, analitičnost, senzibilnost, umješnost tumačenja i sl., svako književno djelo uvijek ostaje do kraja nespoznatljivo i neopisivo.
Kritičar je prije svega pažljiv i upućen čitatelj, dok je kritičko čitanje različito u mnogome od tzv. običnog čitanja. Pri tome ne mislim da je istinit stari stereotip po kojem je kritičko čitanje zapravo gnjavaža i dosada, svojevrsno ubijanje ljepote teksta analitičkim oružjem, niti da tzv. obično čitanje jedino osigurava čitateljski užitak i izravan uvid u tajne stvaranja. I kao kritičar možete uživati. I kao čitatelj možete mrcvariti tekst svojim mentalnim čeprkanjima. Bitne razlike između običnog i kritičkog čitanja tiču se toga da kritičarska optika i kritičarski postupak traže posebnu vrstu discipline i znanja, dosljednosti i senzibiliziranosti, strogosti i skromnosti, umijeća komentiranja i značenjskog nadopisivanja.
Spomenut ću i to: kada je riječ o kritici suvremenih djela, ona je posebno stiješnjena između dvije strane – s jedne stoje uspostavljena tradicija povijesti književnosti, znanosti o književnosti i teorije književnosti, a s druge nerazvrstana književna produkcija. Kritika je dakle prva postaja; ona prati, selektira, interpretira i vrednuje suvremenu produkciju pa time pomaže povijesti da izdvoji, vrednuje i kontekstualizira određena djela te pomaže teoriji da filtrira materijal oko kojeg će se rojiti njezin teorijski meta-jezik. U tom je smislu književna kritika često u odnosu na teoriju i povijest više vezana uz sadašnjost: čitanja, tumačenja, reprezentativnost, ali da bi mogla kritički interpretirati djelo ona mora imati jasne predodžbe i o prošlosti, tradiciji, postojećim interpretacijama. Samo tako je moguće procijeniti nastavlja li se neko djelo na tu tradiciju ili je osporava.
Književna kritika bi tako trebala biti, između ostaloga, svojevrsno sito, prvi ozbiljni vrijednosni filtar koji priprema i olakšava posao povjesničarima, teoretičarima, znanstvenicima i samim čitateljima. Kritički posao ne podrazumijeva postojanje historijske distance pa se kritičar mora izložiti i govoriti o književnom “prezentu”, a to znači i o društveno-političko-kulturnom “prezentu”, o “ovdje” i “sada” koji se reflektiraju na razne načine u samome djelu.
Društvena uvjetovanost teksta
Nakon stranputica po kojima se kreće književna kritika: od suočavanja s ponorom bjeline, zauzimanja pozicije, odabira odnosa prema povijesti i teoriji, odabira jezika, alata i putanje dolazimo do onog – za ovaj tekst – najvažnijega, do interpretacije teksta i konteksta.
S jedne strane, svako umjetničko djelo nastaje u nekom kontekstu, odnosno ono je uvijek pojedinačni/individualni iskaz (čak i kad je riječ o umjetničkom kolektivu), ali se uspostavlja u nekoj tradiciji i u okviru kolektivnih ideja o umjetnosti i umjetničkoj vrijednosti, kao i kolektivnih mentalnih struktura i društvenih osjećanja epohe. S druge strane, koliko god se u jednom dijelu suvremene teorije negirale rasprave o mimezi, referencijama, reprezentacijama i sl., svako djelo neminovno odražava stvarnost, i to na umjetnički način. Književno je djelo tako višestruko društveno uvjetovano, a to znači i ideološki obojeno, bez obzira je li ideološki sadržaj jasno iskazan (kao npr. u referencama na stvarnost u kronotopu nekog realističkog romana) ili na prvu zakriven (npr. u nekoj refleksivnoj poeziji). I na kraju, ono s čime sam počela ovaj tekst: narušiti bjelinu, odabrati jezik, pisati – uvijek znači zakoračiti u svijet, uroniti u kontekst i povesti brojne značenjske bitke.
S obzirom da se društveno, političko i kulturno polje ne mogu u potpunosti odvojiti, vrijednosti kulture uvijek proizlaze iz vrijednosti koje se na širem društveno-političkom polju uspostavljaju kao vladajuće u nekom vremenu. Odnosno, kako upućuje Pierre Bourdieu u svojoj impresivnoj knjizi Distinkcija: Društvena kritika suđenja, vrijednosti kulture postavlja jedna grupacija kao svoje legitimacijsko sredstvo razlike u odnosu na drugu grupaciju. To znači da su vrijednosti i teorijska načela kojima se rukovodi kritičar kao profesionalni, senzibilizirani čitatelj također proizašli iz nekog konteksta i mogu se u krajnjem slučaju i identificirati kao dio identitetskih načela neke društvene grupacije. Neovisnost kritičara postoji, ali je i ona ograničena, s obzirom da je ukus dobrim dijelom društveno uvjetovana kategorija.
Prevedeno, to znači da književnost nikad ne nastaje, ne čita se, ne interpretira i ne ocjenjuje u vakuumu. Ona je dubinski određena društvenom – ili ideološko-političkom (u širem smislu riječi) – dinamikom u određenom vremenu i prostoru. Na tu neizbježnu društvenu uvjetovanost književnosti i njezine interpretacije/kritike teoretičar Fredric Jameson ukazao je već u prvoj rečenici svoje knjige Političko nesvjesno koja u srpskom, kod nas jedinom dostupnom, prijevodu glasi: “Uvek historizujte!” Po Jamesonu: “Mi nikada nemamo tekst neposredno pred sobom, u svoj njegovoj svežini, kao stvar po sebi. Naprotiv, tekstovi gotovo uvek izlaze pred nas kao nešto već pročitano; mi ih primamo kroz nataložene slojeve ranijih interpretacija, ili – ako je tekst sasvim nov – kroz nataložene čitalačke navike i kategorije koje smo razvili iz tih nasleđenih interpretativnih tradicija”. I zato politička perspektiva u čitanju i interpretiranju djela nije samo “neko pomoćno sredstvo po izboru uz druge aktualne metode i interpretacije – psihoanalitički ili mitološko-kritički, stilistički, etički, strukturalistički”, već prije svega “apsolutni horizont svih tumačenja i svih interpretacija”.
Jameson taj političko-ideološki talog razumijeva u uobičajenome marksističkom smislu i ne proširuje ga na način na koji se meni čini razumljivim, a to je na ukupno jezično polje. U skladu s time, ako se priklonimo sasvim Jamesonovu shvaćanju o “apsolutnoj političkoj perspektivi” u književnom djelu i prema njemu navodimo svoju interpretaciju konkretnog djela, suzit ćemo moguća značenja i poništiti moguće smislove toga djela. Isticanje političnosti u užem smislu i na način na koji se to čini u jednom dijelu selektivnih književnokritičkih čitanja, neminovno znači ograničavanje interpretacijskih mogućnosti i poništavanje značenjske otvorenosti djela. Osim toga, u takvim slučajevima se često zanemaruje literarnost, tj. književna upotreba jezika koja je različita od one obične i koja je također uvjetovana kontekstom, ali pretpostavlja mnogostrukost, simboličnost, aluzivnost, metaforičnost, dvostrukost, paradoksalnost, ambivalenciju i sl. Upravo zato što književni jezik nije pragmatičan, manifestan i jednoznačan (za razliku od običnog i specijalističkog političkog jezika) i što istovremeno upućuje na mnogo toga, dobra književnost se opire svakoj ispravnoj interpretaciji i dogmatskom utvrđivanju jedinstvene “apsolutne političke perspektive”.
No, književnost i kultura uopće nisu samo objekti stvarnosnog učinka. Djelovanje između kulture i društva nije nikada jednosmjerno, već je riječ o dinamici, uzajamnosti, prepletanju te neprekidnom slaganju i suprotstavljanju, privlačenju i odbijanju. Svako umjetničko djelo reflektira na razne načine povijesnu stvarnost i obratno: ono se reflektira natrag na tu stvarnost. Književnost tako uzvraća udarac, i to čak do mjere da može poticati ili usmjeravati društvena događanja i fenomene. U toj stalnoj “retrorefleksiji”, ono što iz optike književne kritike prvenstveno određuje konkretan književni tekst nije sadržano samo u pitanju: što se reflektira? već mnogo više: kako se to reflektira?
Na tu dvostrukost i stalno odražavanje između književnosti/kulture/jezika i društva ukazuje Stephen Greenblatt riječima: “Jezik je, kao i drugi znakovni sustavi, kolektivna konstrukcija”, pa zato “naš interpretacijski zadatak mora biti mnogo senzibilnije promatranje posljedica te činjenice istraživanjem podjednako društvene prisutnosti književnog teksta u svijetu i društvene prisutnosti svijeta u književnom tekstu”.
To istraživanje “društvene prisutnosti književnog teksta u svijetu i društvene prisutnosti svijeta u književnom tekstu” rezultiralo je mnogim poticajnim, pa i očaravajućim kritičkim interpretacijama u djelima novih historista, posebno samog Greenblatta. No, iznova kao i u Jamesonovu slučaju, teško bi bilo bez ostatka tvrditi da njihova perspektiva iscrpljuje sve interpretacijske mogućnosti književnosti i daje šifru koja bi trajno razriješila dijalektičku zagonetku teksta i konteksta.
Zapravo, kada kritički interpretiramo neki konkretan tekst s obzirom na njegov kontekst, hvatamo se ukoštac s mrežom složenih relacija i višestrukih razina. Interpretacijske mogućnosti su brojne i ne postoji jedno jedino, sveobuhvatno i sasvim istinito tumačenje. Najprije, tu je društveni kontekst u kojem je djelo nastalo i kontekst na koji se djelo naslanja kao na referentno polazište u stvarnosti, tj. kritičareve manje ili više vjerodostojne predodžbe o njima. Tu je i kontekst koji određuje autora, a što onda uključuje njegov jezik/diskurs i literarni temperament, svjetonazor, ideje, političke preferencije, ukupni identitet. Zatim, i pozicija koju kritičar zauzima i optika koja ga karakterizira proizlaze također iz nekog konteksta: iz onoga što on traži od književnosti, a što je uvjetovano i njime kao individuom: obrazovanjem, senzibilitetom, svjetonazorom, teoretskim uvjerenjima, čitateljskim iskustvom i ukupnom društvenom stvarnosti iz koje dolazi. Čak i kada u svom tekstu negira sve te kontekste i govori samo i jedino o književnom djelu sa stajališta nekih potvrđenih i navodno trajnih vrijednosti, kritičar ne može poništiti kontekst koji ga određuje. Dakle, socio-psihološki portret autora i kritičara (i svakog čitatelja), političko-ideološki kontekst i “struktura osjećaja epohe” u kojoj djelo nastaje i u kojoj se čita, natapaju primarni i sekundarni tekst specifičnim signalima i značenjima. Na kraju, tu je i sam kontekst u kojem se kritika pojavljuje: tip medija, njegov tematski i diskurzivni smjer, doseg i utjecaj, promovirane vrijednosti, ciljana publika, uvjeti cirkuliranja i sl. Sve to može samoj interpretaciji teksta pridodati nova značenja te utjecati na recepciju kritike i samog djela. Isti kritički tekst vjerojatno će se različito čitati i razumijevati ako je objavljen u stručnom, akademskom časopisu za malobrojnu i od teorijskih simptoma oboljelu publiku; u mainstream mediju šireg društveno-kulturnog profila i varijabilne ideološke orijentacije i u mediju s jasnom političko-ideološkom platformom.
Na kraju, i književna kritika i književno djelo, i sekundarni i primarni tekst samo su dva pojedinačna teksta u velikoj riznici tekstova kulture. Njima prethodi bogata tradicija književnih djela, kao i tradicija njihovih čitanja i interpretiranja. Činjenicom da su napisani i pročitani, i oni postaju odmah dio te tradicije, slobodni za daljnja čitanja, drukčije kontekstualizacije i umnažanja interpretacija. Kultura je tako beskonačan, vibrantan prostor neprestane interakcije tekstova i njihovih konteksta, stalnog stvaranja i razaranja, konstruiranja i dekonstruiranja.
Što nam je dakle činiti?
Nakon svega, što nam je dakle činiti? Kako plivati u moru nepreglednih interpretacijskih mogućnosti? Koji aspekt djela, koji tip konteksta staviti u fokus da održimo balans našeg broda? Kako odabrati dobar smjer i biti siguran da će naša kritička plovidba –interpretacija i vrijednosna prosudba – sigurno završiti?
Kritičar koji bi stalno imao u primisli sve spomenute teorijske postavke i historijske pouke te želio pisati o svim mogućim kontekstima, ostao bi okamenjen: nijem i ustrašen prije nego se odluči skočiti u bjelinu papira. Teorija širi uvide, ali i ograničava. Nadahnjuje, ali i obeshrabruje. No, nije samo teorijska bomba ta koja unosi nesigurnost niti je ona najveća opasnost što vreba u kontekstu književne kritike. Naime, s jedne strane, izbor teorijskih recepata iz dana u dan sve je veći, jedni se pripravci bacaju u smeće, dok se drugi ističu kao djelotvorni, da bi već idućeg dana i oni bili povučeni, a kasnije možda opet vraćeni u ponudu. S druge, bez teorijskih uvida osuđeni smo na teror amaterizma i arbitrarnosti, na vladavinu banalnosti i obezvređivanje znanja i profesionalizacije. S treće strane, u svim vremenima i porecima – znači i onim formalno demokratskim – vladajuće ideološko-političke i intelektualne elite žele kontrolirati kritički govor i propisati vlastito ispravno tumačenje umjetnosti. Vlast uvijek teži ograničiti slobodu. Umjetnost je pak nastoji proširiti.
Takve aspiracije na re-definiranje umjetnosti u skladu sa svojom politikom u kontekstu našega “ovdje i sada” pokazuju različite grupacije. Na primjer, u novije vrijeme to čine neokonzervativne snage optužujući neka književna djela za nemoral, dok u kontinuitetu, od početaka 1990-ih nadalje, to čine i nacionalističke snage (trajno moćne u nekim kulturnim institucijama) tražeći da književnost i kritika promoviraju nacionalne naracije i patriotska osjećanja. Svoju ideologiju, retoriku i optiku nameću književnom polju često i određeni medijski krugovi i pojedinci vođeni ideologijom profita i uspjeha. Oni teže ukrotiti kritički govor (svesti ga na marketinške magijske formule) te brojčana mjerila (imperativ rasta) podvesti pod estetska. Na kraju, osim svega, književnost i kritički govor o njoj u javnoj sferi gube važnost – tekst potiskuje slika, analizu propaganda, a interpretaciju deklamacija. Preferira se diskurs unutar kojeg postoje jasne podjele i binarnosti, pravocrtni zaključci i retorički efekti te traži manje stručnosti i više pristupačnosti.
Kako se dakle sa svim tim nositi? Koju strategiju u kritici primijeniti?
Budimo odmah na čistu, rješenja nema. Ne postoji pravilno čitanje, savršena teorija niti učinkovita obrana od negativne radijacije (društvenog, političkog, medijskog) konteksta. Nema nedužnih pozicija niti sigurnih skloništa. Bačeni smo u svijet, narušili smo bjelinu, valja se ohrabriti i nositi s preprekama i posljedicama. Valja se boriti za značenja i vlastite interpretacije, štoviše za neovisnost i autonomiju književnog polja.
Ukratko, kritičko čitanje i kritičko interpretiranje znače stalno hodanje po rubu i balansiranje između, kako lijepo piše Compagnon, “slobode i prisile”. Kritičar nikada neće moći zakoračiti jednom zauvijek u zaštićenu zonu, jer svaki novi tekst nosi mogućnost da i on sklizne u neželjenom smjeru, u kontrolu, ne-slobodu i unifikaciju, i pretvori se u malog tiranina koji propagira ideologiju ispravnosti.
Zbog svega toga kritičar mora stalno iznova neutralizirati štetne političko-ideološke i druge terete, paziti na balaste i uspostavljati ravnotežu. On će se održati jedino ako hrabro pristane na tu temeljnu nesigurnost i stalnu borbu za svoju i tuđu interpretacijsku slobodu. Njegov će tekst biti utemeljen jedino ako ne bude poricao mogućnost pojave drugih tekstova i drukčijih interpretacija, odnosno ako bude dijalogičan, otvoren i otporan na svaku doksu.
Literatura
Roland Barthes, Kritika i istina; prevela Lada Čale Feldman, Algoritam, Zagreb, 2009.
Pierre Bourdieu, Distinkcija: Društvena kritika suđenja; prevela Jagoda Milinković, Antibarbarus, Zagreb, 2011.
Antoine Compagnon, Demon teorije; prevela Morana Čale, AGM, Zagreb, 2007.
Rita Felski, Namjene književnosti; preveo Vladimir Cvetković Sever, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.
Jochen Hörisch, Teorijska apoteka; preveo Kiril Miladinov, Algoritam, Zagreb, 2007.
Dejan Ilić, Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer; Fabrika knjiga, Beograd, 2011.
Fredrik Džejmson (FredricJameson), Političko nesvesno: Pripovedanje kao društveno-simbolični čin; preveo Dušan Puhalo, Rad, Beograd, 1984.
Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: Tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne; drugo, znatno prošireno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.
Katarina Luketić, Balkan: od geografije do fantazije; Algoritam, Zagreb, 2013.
Ivica Matičević, “Sluškinja, a ne gospodarica” u Republika, br. 5-6, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2018.
Mija Pavliša, “Veliki skandal na književnoj sceni zbog teksta o napornim ženama: autorica zgrožena, ponižena i ljuta”, Tportal.hr, 2018. (https://www.tportal.hr/kultura/clanak/veliki-skandal-na-knjizevnoj-sceni-zbog-teksta-o-napornim-zenama-autorica-zgrozena-ponizena-i-ljuta-20180726 (16.8.2018))
Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik; prevela Mirjana Stančić, Naklada MD, Zagreb, 1992.
David Šporer, Novi historizam: poetika kulture i ideologija drame; AGM, Zagreb, 2005.
Dubravka Ugrešić, “Pitanje optike” u Napad na minibar; Fraktura, Zagreb, 2013.
Raymond Williams, “Analiza kulture”, u Politika teorije: Zbornik rasprava iz kulturalnih studija (priredio Dean Duda); Disput, Zagreb, 2006.
