Pod slobodnim nebom

O književnoj i umjetničkoj vrijednosti poezije Predraga Lucića

Pod slobodnin nebon

Volija sam one stvari radit,

Volija san i još uvik volin,

Ma sad slutin da će mi se zgadit, 

Pa te, koke, za dogovor molin.

Dodijalo mi je samo s tebon,

Ja bi tija javno i sa svima

Vodit jubav pod slobodnim nebon –

To bi bila demokratska klima.

Utraj, istraj, unutra pa vanka,

Uvik s iston – vrst je mazohizma;

Ja san, koke, pobornik grupnjaka,

Ja san, koke, željan pluralizma.

Protiviš se napridnon i novon

Zato ča si odgojena krivo;

Ti ne slutiš ča dobijaš ovon

Demokratskon inicijativon.

Ti si, koke, ista ka Partija –

Tebon vlada pusta đelozija.

Ti se ritaš, braniš se ka luda

Od pravega demokratskog bluda.“

Ova pjesma Predraga Lucića objavljena je u svibnju 1989. u Feral Alku, prethodniku Feral Tribunea, i jedna je od najstarijih pjesama koje su uvrštene u njegovu prvu zbirku Haiku haiku jeben ti maiku. Sjetimo se, u svibnju te 1989. svi su zazivali demokraciju, pokrenuo se već bio stranački život i očekivalo se da će i samo registriranje političkog pluralizma osloboditi zemlju od svih grijeha i donijeti joj vječno demokratsko blagostanje. U to vrijeme u kojem se svakodnevno demokraciju prizivalo kao magijsku formulu koja će raskužiti jugoslavenske, jednopartijske otrovne pare, u kojem su isti ljudi lijegali kao dogmatici a budili se kao demokrati i u kojem je ova zemlja definitivno propustila šansu da se dubinski liberalizira i demokratizira, Predrag Lucić je pjevao kontra struje. Rugao se lažnosti demokratskog sjaja, ali i širio okvire dopuštenoga govora. Jer, kakva je to demokracija, ako u njoj ne smiješ u demokraciju sumnjati? Kakav je to pluralizam, ako ga ne smiješ s grupnjakom usporediti? 

Vrijednost s trafike

Od toga dalekog svibnja pa do svibnja 2017. kada je zadnji put javno nastupio zajedno s Borisom Dežulovićem na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu, znači u tridesetak godina „demokratskog bluda“, Predrag Lucić je ispisao i ispjevao tisuće i tisuće izvanrednih parodijskih i satiričnih stihova o ovdašnjim uobraziljama i mitovima, lažima i opscenostima, ludostima i glupostima. Tridesetak godina stalno kontra dominantne struje i vladajućih elita, ismijavajući i razobličujući ovdašnje nacionalizme i fanatizme, „naše“ i „njihove“ ratničke epose, lupovluke i prijetvornosti. Tridesetak godina uporne borbe da se slobodno misli i slobodno bludi „pod slobodnin nebon“, da se kreacijom nadvladaju društvene dogme, smijehom raspline kolektivni strah, pameću pokori glupost. 

Sam Lucić u jednom je intervjuu rekao: „Nikada nisam pisao povijest, niti sam sebi umišljao da pišem za povijest. Pisao sam i pišem za novine i za ljude koji ih čitaju. Prolaznik za prolaznike. Za trafike, a ne za police.“ Pa ipak, njegove pjesme okupljene u nekoliko pjesmarica možemo čitati na mnogo načina: i kao svojevrsnu stihovanu anti-povijest hrvatskog i (post)jugoslavenskog besmisla, kao znakove otpora društvenom sistemu, propisanim istinama i moćnicima ili kao umjetničke dokaze kako se moglo i još može širiti prostor slobode u vremenu autoritarnosti. Uz to, one čine vrh parodijskog i satiričnog umijeća ne samo na našim prostorima – na kojima su uostalom svi koji pišu u sličnom tonalitetu izašli ispod Feralove kabanice – nego i znatno šire, na onima europskima, koliko je meni poznato. U sredini u kojoj su pisci prečesto opsesivno opterećeni vlastitom besmrtnošću i u kojoj prevladaju konzervativna i malograđanska pravila za ulazak u književnu povijest, dogodi se, evo, da štiva s trafike imaju vrijednost koja daleko premašuje dnevno ili tjedno trajanje i koja je veća od one u štivima pisanima s pretenzijama na vječnost. 

Smjehovna kultura

Predrag Lucić, kao i njegova feralovska družina (V. Ivančić i B. Dežulović najprije), stvorili su zapravo jedinstvenu smjehovnu kulturu na ovim prostorima. Koliko god oni sami zazirali od svake pompoznosti i afirmacija ovakva tipa, ta je kultura ipak jasna, blistava i opipljiva te toliko bogata različitim manifestacijama i ostvarenjima, stilovima, žanrovima i izvedbama, da je nije moguće negirati. Njezine granice nisu granice nacionalne države pa ni političke regije; ona se geografski širi tamo gdje se govori i razumije njezin jezik, kako god se on formalno nazivao. Uza sve ostalo, ta je feralovska smjehovna kultura (iako ga je koristio za srednji vijek, Bahtinov termin ovdje sasvim odgovara) jedno od rijetkih svijetlih naslijeđa iz 1990-ih godina.

U toj kulturi Predrag Lucić se čini kao veliki meštar ceremonija – najprije: opus mu je golem, a potom: raspon žanrova, stilova, utjecaja, način parodiranja i sl. nevjerojatno raznolik i složen. Taj je opus umjetnički i književno iznimno vrijedan i kao takav daje pljusku današnjem rigidnom ukusu onih književnih povjesničara i kritičara (mnogi od njih stoluju desetljećima na odsjecima, institutima i akademiji itd.) koji vjeruju da su satira i parodija tzv. niski žanrovi i da se u tzv. visokoj književnosti nije dozvoljeno izrugivati s nacionalnim svetinjama. 

Homo ludens 

Temeljni postupak u Lucićevoj poeziji je parodija, pri čemu on parodira sve i svašta: himne, nacionalne epove, strane evergrine, festivalske šlagere, domoljubne borbene, umjetničku poeziju, vojničke poskočice, brojalice… U njegovih zbirkama – od spomenute Haiku haiku (2003) preko triju „čitanki“: Sun Tzu na prozorčiću (2009), Bezgaća povijesne zbiljnosti (2010.) i Guske u magli (2013) do Step by step – Stepinac (2016) – ruku pod ruku stupaju vrtoglavo različiti likovi i predlošci: Thompson, The Doors, Njegoš, Cesarić, Jesenjin, Jova Zmaj i brojni drugi. 

Lucić prepjevava, kompilira, imitira, lažira, domišlja i izmišlja. K tome preuveličava, iskrivljuje, zamjenjuje, negira, snižava, uzvisuje, izokreće i izruguje. Koristi se kontrastima, antitezama, travestijama, montažom, persiflažom, ironijom, groteskom. Igra se sa svime što mu je na dohvatu: značenjima, sadržajem, stilovima, žanrom, riječima, imenima, izvođačima, uličnim govorom, psovkama. Lako se prebacuje iz jednog jezičnog registra u drugi, a metrički i stilski je izvanredno precizan. Jednom će parodijski efekt očuđenja postići zamjenom temeljnih značenja (npr. kad hrvatske nacionalističke postaju srpske otadžbinske), drugi put računajući na disparatnost originala i svoje pjesme (npr. Kolinda gre), treći znajući da već odabir originala znači poruku (npr. kad Internacionala postaje Korporacionala), četvrti, pomoću retoričkih akrobacija u imenima izvođača, naziva pjesama ili svojih i Dežulovićevih javnih nastupa. Fascinantne su njegove parodije strukture i metodologije udžbenika, kada svaku pjesmu oprema dodatnim pitanjima, zadacima, uputama i literaturom, pri čemu imamo dojam da smo zarobljeni u krugu ideološkog dociranja, u kakvom beskrajnom školskom danu koji traje desetljećima na ovome prostoru.  

Arhiv predložaka: fonoteka i biblioteka iz koje je Lucić izvlačio svoje matrice, semplove, motive, znakove i sl. toliko je bogat i raznovrstan da sam po sebi ukazuje i na otpor provincijalizaciji i etnizaciji ovdašnje kulture. Osim parodijskih predložaka, u njegovim se pjesmama osjećaju tragovi Dylana i Tome Bebića, splitskih festivala zabavne glazbe i bitničke poezije, Kavafisa i Monty Python skečeva, i dr. Ti „heretici i sanjari“ na čijim leđima je Lucić gradio dalje svoju autentičnu poeziju dolaze s vrlo različitih strana, a ta otvorenost na utjecaje, na „kulture svijeta“ također upućuju na temeljni osjećaj oslobođenosti koji nosi njegova poezija.  

Koliko traje satira?

No, u parodijama i satiri postoji jedna zamka: doduše, ona obilježava svaki književni žanr, pa i umjetničko djelo uopće, ali se u slučaju satire najviše naglašava – a to je njezina trajnost. Tako će pojedini anemični fakultetski stručnjaci, kritička gunđala i akademske konzerve tvrditi da Lucićeva poezija, uopće cijela feralovska satira s vremenom gubi smisao, onako kako je navodno i sam Feral izgubio smisao kada je otišao njegov najveći antijunak: Franjo Tuđman. Istina, s godinama će se vjerojatno zaboraviti tko se krije iza imena Milo Duhanović, Božić Petrov ili The Mamić Brothers Bandić. Zaboravit će se i što je to bilo s Fabrijem i Nobelom, zašto nastupa Vokalno-instrumentalni stožer, tko su bili svi ti Krpine, Canjuge, Šeparovićke, Brkići i dr. Zaboravit će se to jednako kao što se zaboravilo što je npr. potaknulo Bulgakova da piše svoje satirične priče i feljtone, a da još uvijek ima razloga zašto ih čitamo. Ako konkretna imena i događaji blijede, onda obrasci ponašanja, mentalitetni sklopovi, strukture misli i osjećanja ostaju. Na ovom prostoru oni imaju dugo, vrlo dugo trajanje. Uz to, smisao feralovske smjehovne kulture je i u tome da otvori prostor za nastavljače i inspirira druge da nastave dalje na neki svoj autentičan način.  

Obnavljajuća snaga satire

Lucićeva poezija ima još jednu, vrlo bitnu specifičnost. Koliko god bila rugalačka, izravna i beskompromisna u razotkrivanju anatomije ovdašnje gluposti i koliko god se nekome činilo da joj ništa nije sveto, ona sadrži snažnu obnavljajuću i afirmativnu crtu. Ona nije hladna, metalna i mehanička, okrutna, nihilistička i otuđujuća, od one „zimske vrste“ po tipologiji Northropa Fryea. Naprotiv, ona je topla, obnoviteljska i humanistička, povremeno „ljetna“, laka i dobronamjerna, povremeno kritički razorna, gotovo tragična. U svoj svojoj različitosti, ona uvijek afirmira humanost i individualizam, pamet i razum, bliskost i solidarnost, dakle temeljna etička načela našeg života s drugima. 

Zaljubljenici i lunatici: sreća s margine

Na kraju, posebno ističem i dvije Lucićeve zbirke koje često ostaju u sjeni golemog satiričko-parodijskog opusa, a to su: Ljubavnici iz Verone (2007) i Mjesec iznad Splita (2012). Prva posvećena ljubavnicima, druga splitskim lunaticima, obje tiše, manje parodijske i kritički žestoke, istovremeno komične i radosne te opore i melankolične. U prvoj, jedan obitelji izlet u Gardeland, posjet Veroni i slavni zid s potpisima zaljubljenih, postaje okidač za stvaranje bogatog poetskog registra različitih ljubavnih odnosa i stanja, različitih zaljubljeničkih diskursa. U drugoj je pak ispisan hommage splitskim osobenjacima, marginalcima i sretnoj djeci Lune, jer – lijepo piše Lucić – „Luđaci/Oni su svjetlost svijeta/Mi gledamo/A oni vide/Mi se smijemo/Oni su smijeh//Njihova ludost nam/Otvara vrata/Iz ludnice/Koju zovemo/Svijet.“ To je hommage vlastitom gradu, Mediteranu, njegovoj sreći i pustoši, svakodnevici i životu na margini, daleko od mjesta na kojima zavodi moć i umišlja se veličajnost. Margini koja – ako te ne zarobi – može biti plodna i dragocjena za pjesme, knjige, novine, biblioteke kakve je Predrag Lucić radio. Margini koja se širi pod slobodnim nebom.  

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti 21.01.2018.