„Čavoglavci i normalni Hrvati-punoglavci“
Koncert irske rock grupe U2 održan u Zagrebu u kolovozu 2009. poslužio je novinaru i publicistu Denisu Kuljišu kao povod za medijsko reaktiviranje naracija o urbanom i ruralnom, kulturnom i primitivnom, europskom i balkanskom, te za lansiranje naizgled originalne teorije o Sjevernoj/ Zapadnoj i Južnoj/Istočnoj Hrvatskoj. Banalna činjenica da, unatoč tome što se popilo hektolitre piva, na zagrebačkom koncertu nije bilo nereda, tučnjavi i nacionalističkih divljanja Kuljišu je poslužila kao dokaz sveopće zagrebačke uljudnosti i naprednosti, štoviše kao dokaz sjevernohrvatske/zapadnohrvatske trajne orijentiranosti europskim civilizacijskim vrijednostima. Uzornoj U2-publici Kuljiš je u tekstu znakovito spektakularnog naslova „U2-u bi bilo neugodno u Republici Čavoglave“ suprotstavio publiku s koncerta Marka Perkovića Thompsona održana nedugo prije toga u Biogradu na kojem je bilo više zaštitara nego publike, što nije spriječilo razbijanja, tučnjave i ispade „desnila“: ustaške uniforme, nacističke pozdrave i sl. Tako je publika U2-a i publika Thompsona svaka za sebe postala u toj tabloidnoj sociologiji ne samo specifična društvena grupa sa svojim kulturnim preferencijama, životnim stilom, identifikacijama i sl., nego adekvatan uzorak koji vjerno reprezentira nacionalnu makrostrukturu, tj. određeni mentalitetsko-identitetski sklop specifičan za određeno geografsko područje. Fanovi i posjetitelji dvaju koncerata prerasli su tako u dvije osnovne i međusobno suprotstavljene nacionalne grupacije, u dva ključna protagonista u velikoj nacionalnoj drami. Po Kuljišu: „U Hrvatskoj kao da supostoje dva ljudska soja – čavoglavci i normalni Hrvati-punoglavci, samo što ih je teško razlikovati po vanjštini, po imovnom stanju i mjestu obitavanja… Razlikuje ih zapravo stanje duha, pa u Zagrebu, na samo nekoliko četvornih kilometara, imaš i jednu i drugu populaciju masovno zastupljene.“ (Kuljiš 2009a) Iako, dakle, i jedan i drugi nalazi u Zagrebu, „dva ljudska soja“ Kuljiš u nastavku teksta predstavlja kao dva homogena i jedinstvena mentaliteta/identiteta/kulture, pa ih prestrojava i svakoga grupira na određenom prostoru. Te su grupe međusobno u stalnom konfliktu, pa između njih i u geografskom i u kulturnom i uopće svakom drugom smislu postoji civilizacijski sraz, čime autor konstruira suvremenu inačicu starog mita o predziđu, civilizacijskome sukobu i postojanju tvrdih limesa na ovome prostoru. On piše: „Kad se napravi precizna sociološka analiza, ustanoviš da su ta dva dijela hrvatskog narodnog korpusa ipak separirana, odnosno polarizirana, te da jedan naseljava Zapadnu, a drugi Istočnu Hrvatsku. Zemlja je sastavljena od dviju posve različitih država, povezanih jedino modernim prometnicama. Zapadna Hrvatska poprilično je napredna i europeizirana zemlja s razvijenom ekonomijom, niskom stopom nezaposlenosti i strahovito skupim nekretninama. Tu se dosta dobro živi – puno se polaže i daje za kulturu, otvaraju se vrhunski restorani, buja zabava, noćni život, a japiji koji rade u komunikacijskom ili financijskom sektoru te se bave privatnim poduzetništvom, stvaraju bogatstva osnivajući kompanije koje se dinamično razvijaju… A Istočna Hrvatska izrazito je zaostala, primitivna i ekonomski nerazvijena; tu vladaju siromaštvo i kriminal, pa je teritorij depopuliran, a život nesiguran. I dalje nekažnjeno haraju bande sastavljene od ratnih zločinaca, koje kontroliraju tržište droge, nameću reket i upravljaju lokalnom politikom… Istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske koje prima posredstvom Vlade.“ (Kuljiš 2009a).
Dvije Hrvatske podijeljene su i administrativno i politički, pa je Istočna Hrvatska sastavljena „od deset županija i nekoliko bosanskohercegovačkih kantona što čini pet izbornih jedinica“, ona stvara „deset posto nominalnog nacionalnog dohotka“, dok Zapadna čini „deset županija i metropolu“ ili „šest izbornih jedinica“, što „sa širom zonom predstavlja osamdeset posto nacionalne ekonomije“. Istočna Hrvatska je desničarska, glasa za HDZ, u njoj vlada „duhovna i ekonomska bijeda“, ljudi su podložni utjecajima, osobito onima Crkve, zatvoreni su i zatucani. Kuljiš ih etiketira kao „white trash“ i čudi se da oni „imaju isto glasačko pravo kao i obrazovani ljudi“ s obzirom da ga oni „koriste tako da masovno glasaju za one koji se obraćaju njihovim najnižim instinktima“. Zapadna Hrvatska glasa za ljevicu (SDP), tu se poštuju zakoni i različitost, tu ljudi rade i napreduju stvarajući stalno dodanu vrijednost. Stoga, Kuljiš upozorava na kraju teksta: „Na ozemlju Istočne Hrvatske mogla bi se uspostaviti desničarsko-fašistička diktatura, Republika Čavoglave, pa bi na najljepšoj lokaciji u Europi nastala jedinstvena turistička atrakcija: nacionalno etno-selo, safari-park s dvonožnim divljim životinjama koje slobodno love posjetioce – homoseksualce, bezbožnike, te strance, pripadnike nepoćudnih nacija“. (Kuljiš 2009a)
Mentalne mape i civilizacijski srazovi
Nakon takve pripreme medijskog terena, uslijedilo je utvrđivanje i širenje gradiva, daljnja konceptualizacija mentaliteta/identiteta/kultura, iscrtavanje mentalne mape i definiranje poželjnih i nepoželjnih, civiliziranih i barbarskih prostora i stanovnika i njihovih osobitosti. Drugi Kuljišev tekst pod naslovom „Istočna i Zapadna Hrvatska“ bio je opremljen i prezentiran na način da sugerira tobožnju analitičku ozbiljnost i dugotrajno istraživanje: raširen na novinskoj duplerici, s velikom kartom u boji koja je vizualizirala jasnu podjelu zemlje i sam podnaslov „Hrvatsko Kosovo: Linija Virovitica-Karlobag dijeli Hrvatsku na Istočnu i Zapadnu“, s brojčanim podacima i postocima iz popisa stanovništva, grafikonima i sl., a autor je naglasio da su njegove teze rezultat analize izbornih rezultata iz 2007. godine. Na matrici postavljenoj prvim tekstom, razlike između dvije Hrvatske ovdje su dalje produbljene i konstruirane na način da je autor najprije iz skupine određenih kulturoloških osobitosti selektirao one koje mogu posvjedočiti o navodno dubinskoj distinkcija mentaliteta i identiteta, pa je potom svako selektirano obilježje, bilo „naše“ bilo „njihovo“, simplificirao i fiksirao u općim, atemporalnim kategorijama. Time su se neke realno postojeće različitosti između kulturoloških paradigmi na sjevernom i južnom ili pak zapadnom i istočnom dijelu zemlje, regionalne mnoštvenosti i mikroidentitetske specifičnosti okljaštrile, prenapuhale i predstavile kao dramatične i nepomirljive suprotnosti. Pri tome je „naše“ – iz autorove perspektive sjevernohrvatsko/zapadnohrvatsko, zagrebačko, europsko – idealizirano i uzdignuto, dok je „njihovo“ demonizirano i sniženo.
Zamišljena linija razgraničenja koja dijeli uljudno od divljačkoga, civilizirano od barbarskoga, ili kako navodi, današnji „europski Zapad od balkanskog Istoka“ ide glasovitom linijom Virovitica-Karlobag. Kuljiš naglašava da je riječ o liniji koju je kao „sjeverni štokavski limes“ povlačio devedesetih vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj smatrajući da ona mora određivati granice srpske i hrvatske države nakon raspada Jugoslavije. On ne spominje da zapravo nije riječ o izvornom Šešeljevu stavu kako skrojiti teritorij nakon raspada zajedničke države, nego o konceptu dužeg trajanja koji izvorište ima u velikosrpskim idejama s kraja 19. i početka 20. stoljeća i osobito u teorijama o geografskim i etnopsihološkim podjelama Balkana srpskoga geografa Jovana Cvijića. Kako bi se ipak uklopio u hrvatski kulturni mainstream i tip, navodno, detuđmanizirane građanske kulture kakvu su nastojale reprezentirati njegove matične novine, Kuljiš se ogradio od Šešelja i za nove teritorijalne podjele i europsko-balkanski sraz optužio Franju Tuđmana i njegove političke odluke o teritorijalizaciji Hrvatske. Potom je u raspravu uveo i stereotipnu predodžbu o lijenom i prevarantskom mediteranskom jugu usporedivši ovu hrvatsku podjelu s onom između talijanskoga Sjevera i Juga. Tu analogiju nije razradio niti je spomenuo dugu i kompleksnu raspravu o tom pitanju u talijanskoj povijesti, već je samo efektno – kako i odgovara „palanačkoj“ kulturi koja njeguje stil kao vrhunsko načelo, a ne analitičnost i preciznost (Konstantinović 1991) – zaključio: „Istočna Hrvatska trenutačno živi od subvencija Zapadne Hrvatske koje prima posredstvom Vlade. To podsjeća na odnos talijanskog Sjevera i Juga što je doveo do secesije sjevernjačke Padanije, odakle su, siti mafije i korupcije sicilijanskog Mezzogiorna, naposljetku poručili njihovim zaštitnicima u glavnome gradu: ‘Ladri di Roma, e finito!’ Dakle: Bando lopovska rimska, gotovo je!“ (Kuljiš 2009b) Tekst završava iznova stilski bombastično, u binarnostima i dramatičnom tonu, plašeći hrvatski građanski mainstream istom retorikom kojom ga je plašio i Franjo Tuđman devedesetih – opasnošću od povratka na Balkan. Kuljiš zaključuje: „Svaki od sedam relativno velikih hrvatskih gradova treba vlastitu televiziju, dnevne novine, sveučilište, kazalište, klinički bolnički centar, muzej moderne umjetnosti i veliki nogometni klub, dok Hercegovinu i Mostar (gdje su novcem iz hrvatskog državnog proračuna sagrađeni sveučilište i bolnica) ipak treba ostaviti u inozemstvu. Možda su te ideje neostvarive fantazije, ali ako ne dođe do dubinske promjene, jaz će se povećavati, pa će doći do teritorijalne konfederalizacije. Zemlja će se stvarno, ako ne i formalno, pocijepati na jednu europsku i jednu balkansku državu.“ (Kuljiš 2009b)
Složena od tuđih teorijskih pabiraka koji su dobili status tobožnjih općih istina o identitetima i mentalitetima te efektnih retoričkih ukrasa Kuljiševa teorija o Zapadnoj/Sjevernoj i Istočnoj/Južnoj Hrvatskoj odgovarala je sasvim zakonitostima medijske spektakularizacije po kojima se stvarnost u medijima reprezentira u krajnostima i nategnutim naracijama. Medijska slika svijeta postaje tako zasebna i samodopadna simulacija toga svijeta, a značenja se stvaraju neovisno o tome dolaze li ili ne dolaze poticaji iz stvarnosti.
Široka medijska polemika koja je uslijedila nakon tih inicijalnih Kuljiševih tekstova i u kojoj je sudjelovalo više autora nije bila usmjerena na stvarno dekonstruiranje kuljiševskog tipa mapiranja prostora, niti dekonstruiranje esencijalizma u razumijevanju dinamike društvenoga polja. Ona nije niti iskorištena za omekšavanje rigidnih identitetskih naracija uspostavljenih u devedesetima koje su dovele do vladavine politika neprijateljstva te do rata i stradanja (Luketić 2009), jednako kao što se u nju nisu uključile suvremene interpretacije fluidnosti i promjenjivosti identiteta u doba „tekuće modernosti“ (Bauman 2011). Ukratko, ahistorijski pristup i negiranje specifičnosti nekog povijesnog „ovdje i sada“, binarizam i podržavanje strogo odijeljenih i međusobno neprijateljskih mentaliteta, stereotipne predodžbe o „Nama“ i „Njima“, esencijalizam i reaktivacija starih mentalitetskih teorija Balkana – sve to nalazimo i u tekstovima Kuljiševih kritičara, kao i u nekim kasnijim primjerima definiranja unutarhrvatskih razlika u medijima.
Prvi je na Kuljišev utemeljiteljski tekst o Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj reagirao splitski novinar i publicist Jurica Pavičić (tekst pod naslovom „Hrvatski ‘zapad’ živi od gluhih vučjaka“), pri čemu on nije razgradio samu binarnu strukturu niti na bilo koji način afirmirao kompleksniju sliku prostora i identiteta, nego je samo promijenio vrijednosne predznake, klizeći po istom interpretacijskom pravcu napetom između dvaju krajnosti. Njegova kritika također potvrđuje povijesnu diobu hrvatskoga prostora i identitetsku/mentalitetsku dihotomiju i esencijalizam te pristaje na objavu neke vrste trajnog identitetskog „izvanrednog stanja“ na granici Europe i Balkana. Po Pavičiću: „Doista postoje dvije Hrvatske: istočna i zapadna. Ali – ta poddioba doista jest povijesna, ona doista jest kulturna i doista jest dugog trajanja. To je poddioba na onaj dio zemlje koji je kontinuirano mogao razvijati mirnodopsku civilizaciju te onaj koji to nije mogao, a nije mogao upravo zato da ovaj drugi može. I to je stvarna priča o hrvatskom limesu: o zemlji u kojoj se u nekoj Krajini uvijek vode neki ratovi da se ne bi vodili u Zagrebu i Rijeci, o krajevima koji uvijek nanovo trpi demografske udare i prazne se da bi se stanovništvom zapunio Split, Zagreb i Pittsburgh, o gluhoj granici, krležijanskom Vučjaku u kojem će vinograd koji je posađen nesumnjivo dočekati da bude spaljen, u kojem se ne isplati posaditi stablo jer će ga konjica posjeći…“ (Pavičić 2009) U nastavku Pavičić zbog retoričkoga dojma nakratko odustaje od kulturne diobe zemlje („Zato mi je smiješno što me Kuljiš poziva kao nacionalista: ja, naime, o Hrvatskoj imam mnogo gore mišljenje nego on i, u osnovi, uopće ne vjerujem da postoji druga Hrvatska osim te [za njega] grozomorne, ‘istočne’“), da bi se mirno vratio dualizmu pišući: „Ono što me duboko uzrujava u mentalitetu Kuljiša i svih njegovih istomišljenika nije samo kulturni rasizam i lakomisleno projiciranje vlastita stida na ‘Vlaje’, ‘Brđane’ i ‘bijesne lisice’. Mnogo me više uzrujava ekonomski cinizam koji iza te retorike stoji. Naime, čitavog svijeta i čitave klase kojoj Kuljiš pripada ne bi bilo da nije bilo tog divljeg limesa. Korporacijske zgrade, sushi barov, concept-storeovi, after-work barovi i cijela ta nadgradnja mladog neiživljenog kapitalizma postoji zahvaljujući tome što su neki drugi gradovi gorjeli da ne bi gorio Kuljišev, što su neke druge njive minirane da ne bi njegovo dvorište, što su se neke brdske ruritanije praznile i selile u Zagreb gdje sad ti ‘dotepenci’ voze tramvaje, lože plinaru i glasaju za Bandića“ (Pavičić 2009). Kuljiševska Ruritanija, „Nedođija“, „mračna zemlja silovatelja i Thompsonovih slušatelja, rabijatnih divljaka koji tuku turiste i ubiru agrarne poticaje“ počinje tako iza Remetinca i Dugog Sela, a „u međuvremenu hrvatska vladajuća klasa je učvrstila svoj korporacijski burg i sad joj najednom divlji graničari ne trebaju… Sad, kad je novi poredak učvršćen, najednom ih strašno nerviraju ti pasivni krajevi koji bi izvolijevali potraživati od budžeta.“ (Pavičić 2009).
Temeljna određenja na kojima Pavičić gradi svoju verziju binarne identitetske/mentalitetske teorije o suvremenom hrvatskom konfliktu tiču se tako domoljublja i doprinosa obrani zemlje. Nova je stereotipna mentalna mapa izrađena prema jednakoj logici i jednakim retoričkim i interpretacijskim alatima: selekcijom, simplifikacijom, distinkcijama i dramatizacijom razlika između „Nas“ i „Njih“. Na toj je mapi Južna/Istočna Hrvatska homogeni prostor koji je objedinjen svojom povijesnom misijom obrane ostatka zemlje, dakle ratovanjem i borbom za slobodu, osobito u devedesetima, dok je Sjeverna/Zapadna Hrvatska jedinstvena po tome što je profitirala od tuđe borbe, tj. bogatila se, provodila i razvijala ekonomiju u pozadini fronta. Na djelu je zapravo iznova varijacija mita o predziđu u kojoj nije više cijela Hrvatska bedem koji štiti Europu od nevjerničkog Istoka, nego sada jedan njezin dio (duž granice sa Srbijom i Bosnom što se poklapa i s povijesnim „divljim limesom“ i Huntingtonovom crtom sukoba civilizacije) štiti drugi omogućavajući mu time razvoj ekonomije, kulture, demokratskih institucija i sl. Dio toga mita je i naracija o nezahvalnoj i pokvarenoj Europi koja ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno hrvatske zasluge u njezinoj obrani (obrnuta verzija mita o Europi kao civilizaciji i svjetlu; više Čolović 2008, Luketić 2013), a ona u ovoj verziji postaje naracija o pokvarenom i nezahvalnom sjevero/zapadnohrvatskom stanovništvu koje ne cijeni dovoljno zasluge svojih južno/istočnohrvatskih branitelja.
I Kuljiš i Pavičić tako podržavaju binarizam, hijerarhiju kultura i naraciju o žrtvovanju jednih za dobrobit drugih – u Kuljiševoj verziji žrtve su radišni i civilizirani Sjevernjaci/Zapadnjaci koje iskorištavaju njihovi siromašni, lijeni, primitivni južnjački „rođaci“, a na tragu jedne od najrasprostranjenijih naracija iz socijalističke Jugoslavije u kojoj su južne/istočne nerazvijene republike iskorištavale one sjeverne/zapadne. U Pavičićevoj verziji žrtve su pak stanovnici Juga/Istoka koji su najprije obranili domovinu a zatim u miru moraju „plodove svoga rada“ – zaradu od turizma – davati u metropolu.
Sličan binarizam nalazimo i u jednom ranijem Pavičićevu tekstu o velikoj izložbi Dalmatinska zagora: nepoznata zemlja u Zagrebu kojom se nastojalo afirmirati Zagoru kao kulturni specifikum i poništiti ili problematizirati negativnu stereotipizaciju toga prostora u hrvatskoj javnosti koja je intenzivno na djelu 2000-tih. I u tom je tekstu Pavičić izgradio dva suparnička tabora, ne spominjući hibridne i složene identitetske specifičnosti koje nastaju u dodiru različitih kultura tijekom vremena na ovome prostoru. Naime, morlačka/vlaška/dinarska komponenta jedna je od identitetskih sastavnica svih obalnih gradova, ona je odraz kod Braudela jasno opisane stoljetne dinamike između obale i zaleđa, mora i planina, pa je nije moguće u stvarnosti destilirati do njezina „čistog“ oblika. U Pavičićevoj interpretaciji ta je komponenta pak predstavljena kao „čisti“, homogeni i atemporalni konstrukt, ona je mitizirana i uzdignuta na razinu svehrvatskoga temeljnog kulturnog koda: „Morlački svijet je osnovni hrvatski kod, mainstream spram kojega su sve venecije i miteleurope samo manjinske kontrakulture, iznimni džepovi koji ne potvrđuju, nego tek blago razvodnjavaju pravilo.“ (Pavičić 2007).
Daljnja medijska polemika fokusirala se na grad Split koji je po Kuljišu „metropola propale Istočne Hrvatske“, dok su drugi krajevi nazadnoga Istoka/Juga ostali na margini. Demonizacija Splita kao „grada slučaja“ i izrazita simplifikacija njegova kompleksnog identiteta u hrvatskim je medijima po prvi puta izravno iskazana 1988. u tekstu „Split vražji otok“ novinara Darka Hudolista, i od tada se stereotipovi i negativne interpretacije njegova identiteta i mentaliteta perpetuiraju u različitim verzijama sve do danas. Naslanjajući se na takvu medijsku tradiciju i računajući na već ukorijenjene predodžbe o ovome gradu u hrvatskoj javnoj sferi, Denis Kuljiš je polemiku o dvije Hrvatske zaokrenuo na sigurno polje. U tri broja jednog tjednika objavio je studiju slučaja Splita (tekstovi pod naslovima „Vlaji i nepoštena inteligencija“, „Krici i šaputanja iz konobe“ i „Popovi, lopovi i jeftine kurve“) ne analizirajući više niti izborne rezultate, niti fingirajući sociološku distanciranost. Riječ je o tekstovima nabijenim emocijama u kojima se „vražji otok“ ili „grad slučaj“ napada svom raspoloživom retoričkom artiljerijom, a u toj paljbi optužbi i stigmatizacija našli su se na meti različiti akteri i različite manifestacije društvenoga: provincijsko svećenstvo, predratni jugoslaveni, nacionalisti, Vlaji, malomištanska inteligencija, rimski vojnici, lokalni novinari, politički sektaši, feralovci, oriđinali i sl. Split je od „nekoć velikog industrijskog središta“ postao „leglo korupcije i gangsteraja, gdje važnu političku ulogu ima Katolička crkva“, ukratko „administrativno i kulturno sjedište korumpirane Istočne Hrvatske“. (Kuljiš 2009e)
Sociolog Dražen Lalić to je odredio kao „četvrti veliki val konstruiranja i poticanja kolektivne predodžbe o Splitu kao o nekoj politički i kulturno iščašenoj sredini koja je sasvim kontaminirana izljevima primitivizma i urbanim teškoćama“ (Lalić 2009a), a njegove reakcije na Kuljiša rijedak su primjer pokušaja da se odustane od binarizma i esencijalizacije mentaliteta i afirmira koncept hibridnosti, heterogenosti i identitetskih sklopova koji zrcale određeno povijesno „ovdje i sada“. Dakle, nije riječ o pristajanju uz binarnosti i mijenjanju vrijednosnih predznaka (kao u Pavičića) niti konceptualizaciji društva prema načelu simplifikacije i dramatizacije razlika. Lalić ne negira neke negativne pojave kolektivnoga identiteta Splita poput: „pomanjkanja osjećaja za mjeru i sklonosti krajnostima, pretjerane vezanost uz (bolju) prošlost i okretanja leđa budućnosti, ekstremnog kampanilizma zbog kojeg se kao manje vrijedan tretira čak i London (Ča je pusta Londra…), kolektivnog ponašanja u skladu s đirom, tj. trendom, izraženog antiindividualizma i antintelektualizma“ i sl. (Lalić 2009b), ali naglašava da te pojave treba interpretirati u širem kontekstu i kao fenomene koji ukazuju na općehrvatsko stanje. Novinar Davor Krile u Kuljiševoj demonizaciji Južne/Istočne Hrvatske vidio je „izvorno diskriminacijski koncept“, jer autor izvodi zaključak o „kulturološkoj, obrazovanoj, demokratskoj i inoj nadmoći“, a „taj diskurs pametnih metropolitanskih stratega kojima fatalno smetaju neukrotivi primitivni, a siromašni urođenici, blago rečeno, nema baš puno dodirnih točaka s duhom i načelima socijaldemokracije. Fenomen bi se kolokvijalno moglo nazvati ‘materijalnim fašizmom’.“ (Krile 2009)
Surogati teorija o mentalitetu
Kuljiševa teorija o dvije Hrvatske i civilizacijskome srazu primjer je određenoga tipa konceptualizacije i zamišljanja ovdašnjih mentaliteta i identiteta koji ima svoje duže trajanje i svoja davna izvorišta. Ona nam pokazuje koliko su moćni i trajni određeni pojmovi i određena tumačenja odnosa između prostora i kultura, odnosa Europe i Balkana, i koliko je razumijevanje ovdašnjih identiteta i mentaliteta još uvijek određeno onime što se o tim temama naučavalo prije stotinu godinu. Točnije ono što se o mentalitetima, karakterologiji ili psihologiji naroda pisalo u prvoj polovini 20. stoljeća i što za nas zbog čestog opisivanja genetskih i rasnih obilježja ima neugodne konotacije, danas se kamuflira u modernije i frekventnije naracije o identitetima ili kulturama (Paić 2005).
S jedne strane, Kuljiševa argumentacija civilizacijske podjele Hrvatske inspirirana je općim, stereotipnim naracijama o Istoku i Zapadu, odnosno Sjeveru i Jugu, koje su dio sveeuropske kulture i kojima se upravo Europa – iz perspektive europskih središta moći – pokušavala definirati kao poželjan i viševrijedan identitet. U dominantnom tipu takva identitetskog pozicioniranja Balkan je poslužio i još služi kao alteritet, kao negativni Drugi, anti-Europa, barbarski nepoželjni dio u odnosu na koji se Europa treba konstituirati i prepoznavati (Luketić 2013). Takva europska negativna imaginacija o Istoku/Jugu kod Kuljiša je transferirana na dio ovdašnjega prostora, pa je tu riječ o tzv. „gniježđenju stereotipa“, seljenju orijentalističkih predodžbi na Balkan, pa potom daljem seljenju balkanističkih predodžbi na jedan dio Balkana i dramatiziranju „malih razlika“, odnosno o konstruiranju novih balkanističkih predodžbi po modelima koje je Zapad ranije primjenjivao na Istok (Luketić, 2013). Kuljiš dakle polazi od takvih mitskih identitetskih određenja kao od nečega normalnoga i prirodnoga po sebi i uzima diskurs eurocentrizma koji pretpostavlja kulturnu, ekonomsku, društvenu i svaku drugu premoć određenih europskih država/nacija kao nulto stanje. Njegovo mentalno mapiranje Hrvatske uklapa se u šire postavke eurocentrične imaginativne geografije koja se temelji na dihotomijama, na tobože vjekovima utvrđenim razlikama koje se niti u budućnosti neće moći promijeniti, na idejama o snažnim kulturnim srazovima, granicama, misijama za obranu Europe i sl. U toj imaginativnoj geografiji se jasno dijeli europski centar od europske periferije i ne postoji način da se ta dva konfliktna prostora povežu ili prožimaju, jer su njihove pozicije zadana i nepromjenjive, unatoč svim kulturnim utjecajima, migracijama, asimilacijama, ideji europskog zajedništva temeljenoj na istoj tradiciji i naslijeđu i sl.
S druge pak strane, teorija o dvije Hrvatske koju su u spomenutoj polemici popularizirali i Denis Kuljiš i Jurica Pavičić i koja se u različitim prilikama često oživljava u medijima – ima svoje izvorište u etnopsihološkim i mentalitetskim teorijama o balkanskim psihičkim tipovima i paradigmatskim ponašanjima, i to najviše onoj srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865-1927), a potom i hrvatskog sociologa Dinka Tomašića (1902-1975). Pri tome – što je osobito važno – nije riječ o dubinskom poznavanju i izravnom naslanjanju na te autore, nego o inspiriranju digest verzijama njihovih teorija koje su se formirale tijekom kasnijeg vremena, najviše u devedesetima, i zadobile status općih istina. Poput svih drugih stereotipnih predodžbi, one slobodno kolaju balkanističkim imaginarijem, pa ih je moguće prema potrebi i nahođenju u svakom trenutku reaktivirati. Te digest verzije stvarale su, prenosile i popularizirale i hrvatske i srpske političke, medijske i kulturne elite s različitim ciljevima, od toga da se njima pokušavalo nakon raspada zajedničke države utvrditi navodno povijesno pravo na proširenje teritorija (što je činio Šešelj) do toga da se pomoću njih tumačio rat i eskalacija neprijateljstva devedesetih, o čemu će biti više riječi u nastavku.
Digest verzije, surogati izvorno kompleksnih teorija (kakva su Cvijićeva opsežna i dugotrajna istraživanja Balkana) stvaraju se tijekom vremena i prenose se u tekstovima kulture, ali još i više pomoću usmene predaje i prema načelima tzv. „kafanske znanosti“. U tome prijenosu one se banaliziraju, značenjski sužavaju i svode na univerzalno primjenjive naracije koje se temelje na dualizmu i esencijama bez uvažavanja različitih konteksta i različitih povijesnih vremena. Razlozi popularnosti i trajnosti cvijićevsko-tomašićevskog tipa konstruiranja mentaliteta i identiteta na Balkanu leže upravo u njihovoj binarnoj strukturi, jasnom pozicioniranju i atemporalnosti, što im omogućuje široku primjenjivost. Tijekom devedesetih godina Cvijićeva i Tomašićeva teorija u tim skraćenim verzijama popularizirane su i u srpskoj i u hrvatskoj sredini i korištene masovno u konstruiranju nacionalnih identiteta i utvrđivanju naših različitosti. Binarna struktura u tim teorijama dobro je poslužila u izgradnji međusobnih distinkcija i zaoštravanju identitetskih razlika, a u nju su se uklapala i već spomenuta mentalna mapiranja europskoga i balkanskoga, civilizacijskoga i barbarskoga na prostoru bivše Jugoslavije.
Cvijićevsko-tomašićevska os konflikta
U novijem hrvatskom kontekstu Jovan Cvijić je rijetko čitan i izravno citiran, ali je pojednostavljena verzija njegove teorije o etnopsihološkim tipovima na Balkanu itekako prisutna, i to preko medijskog izvještavanja o političkim idejama oficijelne srpske politike iz devedesetih, te djelovanju srpskih kulturnih i znanstvenih elita koje su i inspirirale takve politike. Jovan Cvijić, naime, u svome ključnom dvotomnom djelu Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje (osnove antropogeografije) polazi od toga da na psihičke osobine stanovnika utječu ponajviše geografske osobitosti (što je društvo primitivnije to su ovi utjecaji veći), pa tek onda druge povijesne, društvene, ekonomske i ine okolnosti. Ta je knjiga, kao i njegovo drugo znanstveno i političko djelovanje (bio je član delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu i autor ključnih etnogeografskih karata Balkan), imala golem utjecaj na mnoge kasnije znanstvenike, osobito u Srbiji. Može se reći da je Cvijić zapravo utvrdio pojam Balkana kao zajedničkoga prostora, vrijednosnu hijerarhiju njegovih kulturnih oblasti i dominaciju određenih psihičkih tipova, a te su teze kasnije proširivali i preuzimali razni autori pišući o balkanskim identitetima i mentalitetima, među njima je najpoznatiji Vladimir Dvorniković s djelom Karakterologija Jugoslavena. Cvijić je godinama vodio opsežna terenska istraživanja, nastojeći najprije utvrditi geografske zadatosti prostora i različite tradicije da bi iz toga dalje definirao različite psihičke tipove. Po njemu osnovna geografska obilježja koja utječu na „psihologiju naroda“ Balkanu su: „euroazijske osobine ili osobine civilizacije“ (Balkanski poluotok kao posrednik kultura Azije i Europe), „osobine spajanja i prožimanja“ i „osobine izoliranja i odvajanja“. Smatrao je da postoje određene zajedničke osobine „Srbo-Hrvata, Slovenaca i Bugara“ koje su oni donijeli iz zajedničke pradomovine i da su se te osobine proširile cijelim Balkanom najviše uslijed čestih migracija uzrokovanih tuđinskim osvajanjima i ekonomskim razlozima. Iako Cvijić dijeli Južne Slavene na četiri temeljna tipa: dinarski, centralni, istočnobalkanski i panonski tip s mnogim podtipovima koje manje-više temeljito analizira, u kasnijim interpretacijama Cvijićeva djela kao najvažnija se izdvajaju samo dva tipa, pa se teorija prenosi u svojoj binarnoj inačici s jasnom hijerarhijom između dvaju psihičkih i kulturnih tipova stanovništva – dinarskog i panonskog. Dinarski tip je najvitalniji i superioran na Balkanu; stanovništvo toga tipa živi u zatvorenim i međusobno čvrsto povezanim zajednicama, pa je tijekom stoljeća tuđinskih osvajanja uspjelo sačuvati stare, naglašava se „autohtone balkanske vrijednosti“, patrijarhalni način života i snažnu vezu s ratničkom tradicijom. Dinarci imaju snažno izražen osjećaj za obitelj i zajednicu, unutar plemena u kojemu žive međusobno si pomažu i ta svijest o pripadnosti i solidarnosti ostaje vrijediti i u modernom dobu kada dinarci odlaze iz svojih zajednica. Oni također njeguju ratničku tradiciju, očuvali su patriotska osjećanja i sjećanja na svoje slavne pretke, pa „smatraju da imaju još jednu stariju lozu, onu svojih kraljeva i careva, svojih slavnih junaka iz doba Nemanjića i Kosova, velikih vitezova, hajduka i uskoka iz turskog vremena“ (Cvijić 1931:25) Zbog svega što su ti preci preživjeli za turske vladavine, javlja se osobita „dinarska tuga“ ili „istorijska tuga“, pa i spremnost na osvetu. Najvredniji iskaz balkanske kulture, po Cvijiću, čine epske narodne pjesme, u njima je sačuvana slava hajduka, pa su one najvažniji način očuvanja nacionalne svijesti i dinarske kulture. U mentalitetu dinarca najviše vrijednosti su sloboda i čast, a karakterističan je visok moral i dostojanstvo. S obzirom da se taj dinarski psihički tip u svome najčišćem obliku po Cvijiću sačuvao najviše u Crnoj Gori i zatim u području Dinarida, koji su nastanjeni uglavnom, tvrdi on, srpskim stanovništvom, jasno je da je ova teorija o superiornim dinarcima odlično poslužila srpskim elitama krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina kao povijesna ovjera njihovih osvajačkih politika (hrvatsko stanovništvo veže samo uz uski kajkavski krug, dok o bošnjacima govori kao o islamiziranom srpskom stanovništvu).
Za razliku od dinarskog tipa, panonski tip koji mahom nastanjuje područje sjeverne Hrvatske, Slovenije i Vojvodine izgubio je svoju vitalnost i njegova je nacionalna svijest umrtvljena dugogodišnjom podložnosti stranim osvajačima. Jednako snižava i „bošnjački mentalitet“ poturčenoga stanovništva koje karakterizira mlakost, „neuravnoteženost“, „duhovna skučenost“ (Cvijić 1933:80) Pripadnike panonskog tipa pak karakterizira „maštanje a ne stvarnost“, gubitak veze s ratničkom tradicijom, zaborav izvorne balkanske prakulture, gubitak snage, licemjerje, uopće duhovna slabost. Ti su ljudi u povijesti bili zavaravani trenutačnim dobrobitima Austrije i njihova je politika značila popuštanje, konformizam i ulagivanje. Cvijićevo uzdizanje dinarske kulture kao kulture vitalizma i proglašavanje Srba nositeljima te autentične balkanske kulture ukorijenjeno je u velikoj naraciji o srpskoj nadmoći na ovome prostoru, pa i dinarcu kao jedinom pravom genius loci Balkana, kao novom Barbarogeniju koji ima premoć u odnosu na pripadnike drugih nemoćnih i dekadentnih (više europskih a manje originalnih) kultura ovoga prostora. Kako se Cvijićeva teorija primjenjuje i nakon devedesetih na suvremenu društvenu dinamiku u Srbiji ilustrira dobro citat (svojevrsni pandan kuljiševom remakeu) iz novinskog feljtona pod nazivom Koreni naših sukoba srpskog antropologa Miloša Bogdanovića koji inače svoje teze objedinjuje u nazivu „Karakterologija Zapadnog Balkana“: „Sukob između Srba i Hrvata je zapravo sukob između dva starosedelačka rasna tipa na Balkanu, sa kojima pravi Sloveni, kao vrlo razumna populacija, nemaju gotovo nikakve veze. Kada Srbi kritikuju Hrvate, tad kritikuju karakter alpskog rasnog tipa, koji je dominantan u Hrvatskom Zagorju, ali i u starosedelačkom stanovništvu Vojvodine, posebno Banata. Kada Hrvati kritikuju Srbe, udaraju na karakter dinarskih starosedelaca, koji su dominantni u Crnoj Gori, Hercegovini i zapadnoj Srbiji, ali i u Dalmaciji. Naravno da su Hrvati dinarskog porekla istog karaktera kao i Srbi dinarskog porekla. Kao što su i Srbi alpskog tipa u Vojvodini istog karaktera kao Hrvati iz Zagorja. Dinarski i alpski tip imaju potpuno različito genetsko poreklo. Dinarce odlikuje nulta krvna grupa, a alpide izražena A grupa. Dinarci su narod proto-egipatskog porekla, genetski blizak mediterancima i mnogim afričkim i indijanskim plemenima, dok su alpidi ugrofinskog porekla, starosedioci nekada zaleđene Evrope, genetski bliski mongolima i nordidima. Iako su obe populacije sklone sukobima i autoritarnoj savesti, one imaju potpuno različite motive koji ih navode na međusobne sukobe. Njihov karakter je potpuno suprotan i zbog slabosti podložan manipulaciji. Dinarcem se lako manipuliše pobuđivanjem i zadovoljavanjem njegove sujete, a alpidom buđenjem osećanja krivice. Kao što dinarac nije u stanju da razume jednog alpida, tako i alpid nije u stanju da razume jednog dinarca, kako on može tako otvoreno i bez ikakve savesti da čini ono što ne valja, i još da se time ponosi?!“ (Bogdanović 2003)
Hrvatski sociolog Dinko Tomašić tridesetih godina 20. stoljeća izložio je svoju teoriju o dominantnim balkanskim psihičkim tipovima/mentalitetima u prošlosti koji su odredili i kasniju strukturu društva kao reakciju na Cvijića. No, za razliku od njega, Tomašićevo djelo nema široki kulturološki karakter, niti je nastalo kao rezultat temeljitih terenskih istraživanja, a distinkcija između dva mentalitetska tipa i generalizacije u njima su možda još i izražajnije. Tako u tekstu „Plemenska kultura i njezini današnji ostaci“ iz 1936. godine Tomašić iznosi tezu o dvije autohtone kulture na Balkanu – zadružnoj i plemenskoj kao idealtipovima po kojima se i danas tektonski razlikuju kulture Hrvata i Srba, pri čemu samo usputno spominje druge tipove kultura, uglavnom nomadskih, smatrajući da su se one tijekom vremena asimilirale u ova dva tipa. U zadružnoj kulturi ljudi su bili organizirani u zadrugama, bavili su se uglavnom ratarstvom i manje stočarstvom, selili su se u manjim skupinama i mirno zauzimali nova područja, a kako su ovladali određenim ratarskim vještinama bili su prihvaćeni od drugih starosjedilaca. Plemenska kultura se pak zasnivala na stočarenju, ljudi iz te kulture bili su nomadi, zauzimali su strateški važne položaje u blizini drugih stočara ili trgovačkih putova, pa su s vremenom iz stočarsko-nomadske kulture prešli u pljačkaško-ratničku, nastanili se trajno na nekom teritoriju i bavili se hajdučijom, gusarenjem, pljačkom. Oni su sasvim lojalni svome plemenu, a nova područja osvojili su nasilno i ratovanjem. Često je „čitavo pleme oruđe u rukama istaknutih glavarskih porodica, služe im u njihovim pljačkaško-ratničkim podvizima i podržavaju njihove nasilničke i autokratske težnje, za koje snose i solidarnu odgovornost putem institucije krvne osvete“ (Tomašić 1993a: 892). Plemenski tip karakterizira „fizička snaga, obilnost energije izgrađene uslijed obilnosti hrane i obilnosti dokonog vremena“ (Tomašić 1993a: 891), zatim nasilnost, agresivnost, impulzivnost, strastvenost, autokratske težnje, neprijateljstvo prema drugima, ali i velika privrženost zajednici. Riječ je o izrazito patrijarhalnoj kulturi u kojoj je „pljačka jedino dostojno zanimanje muškarca“ (Tomašić 1993a: 893), a zbog nesigurnosti takva života i patrijarhalnosti tu su se sačuvale i velike razlike među spolovima. Za razliku od toga, po Tomašiću, u zadružnoj kulturi žene imaju znatno bolji položaj, s obzirom da je osnovna djelatnost poljoprivreda, one ostaju kući, bave se vrtlarstvom, razvijaju oruđa za rad i imaju vidljiviju ulogu u društvu. On je zadružnu kulturu posebno analizirao na primjeru mikrokulture Hrvatskog zagorja gdje nema ni traga epskoj herojskoj poeziji (uglavnom je riječ o lirici), žene imaju veću ulogu u zajednici, vlada individualna miroljubivost s povremenim izljevima kolektivnog bunta u seljačkim bunama koje nisu imale revolucionaran ili osvajački već obrambeni karakter (Tomašić 2013). Sve negativno i destruktivno na ovome prostoru, kako tvrdi u tekstu „Struktura balkanskog društva“, vezano je uz dominaciju plemenske kulture, a balkanski dinarci prenijeli su u 20. stoljeće svoje oblike organizacije zajednice, „dinastički despotizam, pretorijanstvo, vladavinu policije i potkupljivu birokraciju“ (1993b: 941), s time da se društvo naglašeno militariziralo i podijelilo u suprotstavljene frakcije. Po njemu jedina mogućnost da se balkanska društva demokratiziraju jest upravo demilitarizacija i odustajanje, zbacivanje plemenskog tipa vlasti i upravljanja. Naime iz plemenskog/dinarskog korpusa se dosada formirala svaka vlast na Balkanu, i ona u prvoj Jugoslaviji u kojoj je dominirala srpska dinarska komponenta, i ona komunistička nakon Drugog svjetskog rata.
Cvijićeva i Tomašićeva teorija tako su u osnovi slične: u obje se polazi od idealtipskih društvenih struktura i psihičkih tipova te utvrđuje postojanje trajnog konflikta između takvih struktura, tj. između mentaliteta i kultura na Balkanu. Riječ je istoj dualnosti i istoj odanosti strukturalizmu, istom podržavanju geografskog determinizma, pri čemu su zamijenjeni tek vrijednosni predznaci. Cvijićevi superiorni dinarci (ratnici, hajduci, epski pjevači, čuvari patrijarhalne autentične kulture) postaju kod Tomašića divljaci i destruktivci (pljačkaši, autokrate, agresivni vođe, nasilnici), odnosno slabi i podložni panonci kod prvoga (strani poslušnici, ljudi bez vitalnosti, licemjeri) postaju miroljubivi i napredni pripadnici zadružne kulture kod drugoga.
Zbog svoga rada, a posebno onoga njegova dijela koji se ticao hrvatske nacionalne ideje i aktivnosti u okviru lijevog krila tadašnjega HSS, Dinko Tomašić je bio kritiziran i napadan, a neposredno prije Drugog svjetskog rata zbog straha da je na crnoj listi ustaškog režima emigrirao je u SAD. U Americi živi do kraja života, predaje na nekoliko sveučilišta i dalje razrađuje svoje teorije o društvenoj strukturi Balkana i autokratskoj naravi svake komunističke vlasti (komunizam i društveni razvitak u Sovjetskom Savezu tumačio je pomoću temeljnog sukoba divljih tatarskih nomada i miroljubivih staroslavenskih poljodjelaca). U socijalističkoj Jugoslaviji Tomašićev je rad bio zaboravljen i marginaliziran upravo zbog njegova antikomunizma i kritike Titove vlasti, da bi početkom devedesetih godina bio rehabilitiran od strane vodećih hrvatskih znanstvenika, i to ne samo kao neosporno jedan od prvih domaćih sociologa i autora teorije o mentalitetima, nego i kao sociolog-vizionar koji je davno opisao temeljne razlike između Srba i Hrvata, ili u drugoj inačici, između dvaju tipova kulture u Hrvata, i detektirao razloge suvremenih sukoba – čak te sukobe i predvidio. Tako su u časopisu Društvena istraživanja 1993. iznova štampani Tomašićevi ključni radovi iz tridesetih godina („Plemenska kultura i njeni današnji ostaci“ i „Struktura balkanskog društva“), uz osvrte nekoliko sociologa, antropologa i psihologa (Aleksandar Štulhofer, Mladen Čaldarević, Miroslav Goreta, Vjeran Katunarić, Hrvoje Lorković, Dunja Rihtman-Auguštin, Ivan Rogić, Josip Županov) koji su na različite načine i neki s jačim kritičkim odmakom interpretirali Tomašića (poput Županova koji je upozoravao da je Tomašić isključio mediteransku-građansku kulturu iz svoje teorije). No, punu rehabilitaciju i popularizaciju u hrvatskoj javnoj sferi devedesetih Tomašićeva je teorija dobila zahvaljujući djelovanju dvojice sociologa, najviše Slavena Letice, te nešto manje Stjepana Meštrovića. Letica je kao publicist i tzv. „intelektualac opće prakse“ u više medijskih istupa zastupao naracije o sukobu plemenske/dinarske i panonske/zadružne kulture kao paradigmatskom sukobu na Balkanu koji je bio i razlogom srpsko-hrvatskog rata. Stjepan Meštrović je pak samostalno ili u suradnji s Leticom i Miroslavom Goretom objavio nekoliko radova na engleskom jeziku u kojima je također pomoću Tomašićeve dihotomije tumačio ratne događaje. Ukratko, prema njihovim interpretacijama, plemenski mentalitet kao nositelj svega negativnoga, nazadnoga i nasilnoga opstoji i u devedesetima, štoviše on tada dominira političkim životom, iz njega se regrutiraju akteri vlasti, što dovodi do nasilnog rasada Jugoslavije, rata i oživljavanja osvajačkih politika. Jugoslavija se raspala zbog sukoba kolektivnih mentaliteta i pobjede plemenske/dinarske kulture i sve dok na ovome prostoru vlast ne bude formirana od pripadnika zadružne kulture neće biti demokracije. Pri tome Meštrović dinarsko veže samo uz pravoslavno stanovništvo Balkana i uz Srbe (ne radi razliku između tadašnje srpske politike i same nacije), dok katolici, Hrvati pripadaju miroljubivom i naprednom zadružnom tipu. Rat se tu tumači kao sukob plemenske i zadružne kulture, ali i sukob religija i sukob civilizacija, pa se slažu nove dihotomije između pravoslavlja i katoličanstva, urbanog i ruralnog, europskog i balkanskog itd. Taj tip analize se ukorijenio u medijima i dinarci su iz hrvatske perspektive u poznatoj strategiji transferiranja stereotipa postali nositelji svega negativnog, divljačkog, nazadnog, ukratko dinarci su postali jednaki pravoslavcima/Srbima/Jugoslavenima/Balkancima i najopasnijim europskim barbarima, dok su Tomašićevi panonci postali nositelji miroljubive politike, napretka, kulture – a to su katolički Hrvati i Europljani. O tom sukobu mentaliteta/kultura na Balkanu kao ključnom razlogu za rat i „jednoj od najzastupljenijih koncepcija kojom trenutno barata hrvatsko mnijenje“, Aleksandar Štulhofer u tekstu „Predviđanje rata? – Etnosociologija Dinka Tomašića“ piše: „Radi se o uvjerenosti da su konflikti, a onda i sam rat, izraz temeljne različitosti i inkompatibilnosti dvaju kulturnih krugova. Evropskog, kojem pripada hrvatski narod, te onog balkanskog, bizantsko-otomanskog, kojeg reprezentiraju Srbi“ (Štulhofer 1992: 300) Kao inspiratore te naracije o nepomirljivoj različitosti Štulhofer spominje i Antu Starčevića i Milana Šufflaya, koncentrirajući se nadalje u tekstu samo na Tomašića. S pravom Štulhofer naglašava da Tomašićeva koncepcija nije bila zamišljena kao nepromjenjiva, s obzirom da su plemenski i zadružni modeli tek idealni tipovi i da se pod utjecajem okoline mijenja njihovo „psihičko stanje“. No, iako spominje povijesne promjene, činjenica je da ih Tomašić nije razradio i da su u kasnijem prijenosu i spomenutoj digest verziji njegove teorije mentaliteta ostali upamćeni samo čvrsti i zatvoreni idealni tipovi.
Dugotrajni transferi istih naracija
Cvijićeva i Tomašićeva teorija su tako ostale upamćene u svojim simplificiranim verzijama u kojima se iskristalizirao upravo binarni, mitski sukob dvaju različitih i suprotstavljenih etnopsiholoških tipova koji traje tijekom cijele povijesti. U obje teorije se pretpostavlja dominacija jednoga tipa nad drugim te nastoji u nepromjenjivim etno-psihološkim kategorijama tumačiti svu povijesnu dramatiku balkanskog prostora. To su postale najfrekventnije teorije o psihološkim tipovima na Balkanu i osnovice za daljnje konceptualizacije nacionalnih identiteta i nacionalnih kultura. Dualnost koja je jednom upisana u veliki tekst kulture u njemu opstoji niz godina, pa se u različitim fazama može izvlačiti i reafirmirati kao opća istina i adekvatno tumačenje stvarnosti.
U konstruiranju hrvatskog nacionalnog identiteta u ratnim godinama ove binarne, simplificirane naracije imale su veliku ulogu, pomoću njih se konstruirala naracija o dugom neprijateljstvu i ključnoj, civilizacijskoj razlici između Hrvata kao reprezentanata europske civilizacije i Srba kao reprezentanata balkanskog barbarstva. Hrvatski nacionalni identitet se tada oblikovao upravo kao razlikovni identitet, pri čemu su kategorije dinarskoga i panonskoga ili plemenskoga i zadružnog na način na koji su one značenjski uspostavljene kod Dinka Tomašića imale ključnu ulogu.
U transferiranju stereotipa u poslijeratnoj Hrvatskoj ta je temeljna binarnost dobila nove inačice, pa su uljudnom, europskom, hrvatskom identitetu i konačno uspostavljenoj prevazi nasljednika zadružnog tipa, miroljubivim tomašićevskim panoncima kako piše Jurica Pavičić u spomenutom tekstu, počeli prijetiti neki novi Drugi, hrvatski agresivni i primitivni dinarci, ukratko „naši unutarnji Balkanci“. I dok je tijekom devedesetih dominantno bila riječ o tome da su se Jugoslavija, tj. Srbija i druge istočne/južne novonastale države (ovisno već o političkoj potrebi) proglašavali neprijateljskim barbarskim Balkancima, nakon 2000-te godine ulogu neprijateljskog, zaostalog, divljačkog Drugog prebacuje se na stanovništvo Zagore, Hercegovine, na „Vlaje“, doseljenike iz „pasivnih krajeva“, ljude „kamenih gena“, domaće Ruritance i sl. (a njih i Tomašić i Cvijić navode kao reprezentativne dinarce). Dakle, isti tip cvijićevsko-tomašićevskog kompleksa u kojemu se mentaliteti/nacije/kulture na Balkanu dijele u dvije međusobno suprotstavljene, a unutar sebe homogene kategorije perzistira na ovome prostoru dugo vremena i u različitim se vremenima i različitim inačicama iznova aktivira. U srpskom javnom mnijenju devedesetih prevagnula je cvijićevska interpretacija, pa je dinarska kultura bila herojska kultura, oživjela je cijela hajdučka mitologija, pozivalo se na povijesne osvete, minoriziralo kulturu susjednih naroda i sl. U hrvatskoj je oficijelnoj kulturi tih godina bilo dominantno viđenje cijele nacije kao miroljubivih, radišnih i naprednih izdanka zadružne kulture, dok su državi prijetila osvajačka, agresivna, ruralna, barbarska dinarska/srpska plemena. Isti binarizam, istu dramatizaciju razlika i isto svođenje nekog složenog, dinamičnog i heterogenog identitetskog korpusa na fiksne i suprotstavljene krajnosti nalazimo i u Kuljiševoj tezi o Sjevernoj/Zapadnoj i Istočnoj/Južnoj Hrvatskoj i U2-ovoj urbanoj publici kojoj prijeti propast u Republici Čavoglave. Nalazimo ih i u Pavičićevoj tezi o dvije Hrvatske – onoj koja ratuje i onoj koja planduje; kao što ih nalazimo i u brojnim drugim slučajevima poput npr. veličanja tzv. „ognjištarske kulture“ u djelima Ivana Aralice, isticanju dinarskog korpusa sa svojom epikom i folklorom koji je sačuvao hrvatsku nacionalnu ideju tijekom povijesti i sl.
Ovako postavljene, vječne i nepromjenjive binarne mentalitetske teorije na ovim prostorima su teorije retardacije u kojima se podržava vječiti hod unatrag i u kojima se negiraju mogućnosti vlastitoga razvoja i razvoja identitetski heterogenoga građanskog društva. Njihovim perpetuiranjem u medijima ove kulture se osuđuje na vječni predmodernitet, na stalno igranje istih uloga zadanih prije mnogo godina, na vječnu vrtnju u ahistorijskom mitskom vremenu, bez perspektive da se zakorači u budućnost.
Literatura
Atkinson, David, Peter Jackson, David Sibley i Neil Washbourne, ur. 2008. Kulturna geografija: Kritički rječnik ključnih pojmova. Prev. Damjan Lalović. Zagreb: Disput.
Bauman, Zygmunt. 2011. Tekuća modernost. Prev. Mira Gregov. Zagreb: Pelago.
Bogdanović, Miloš. 2003. „Koreni naših sukoba“. Večernje novosti od 28. listopada.
Bougarel, Xavier. 1999. „Yugoslav Wars: The ‘Revenge of the Countryside’ between Sociological Reality and Nationalist Myth“. East European Quaterly 33(2):157-175.
Cvijić, Jovan. 1922. Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje (osnove antropogeografije): Geografska sredina i čovek. Prev. Borivoje Drobnjaković. I tom. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Cvijić, Jovan. 1931. Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje (osnove antropogeografije): Psihičke osobine Južnih Slavena. Prev. Borivoje Drobnjaković i uredio Jovan Erdeljanović. II tom. Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona.
Ćulibrk, Svetozar. 1982. Cvijićeva sociologija Balkana. Beograd: Prosveta.
„Sociologija Dinka Tomašića“. 1993. Društvena istraživanja 2(6).
Dvorniković, Vladimir. 1990. Karakterologija Jugoslavena. Drugo izdanje. Niš: Prosveta.
Gall, Zlatko. 2009. „Zona sumraka: Šugavi stereotipi ili: kudi se istok i zapad“. Slobodna Dalmacija od 19. rujna.
Goffman, Erving (Gofman, Erving). 2000. Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu. prev. Jasmina Moskovljević i Ivana Spasić.Beograd: Geopoetika.
Konstantinović, Radomir. 1991. Filozofija palanke. Drugo izdanje. Beograd: Nolit.
Krile, Davor. 2009. „Metastaze: Buni se Istok na Zapadu: Dalmacija to nije zaslužila“. Slobodna Dalmacija od 28. kolovoza.
Kuljiš, Denis. 2009.a „U2-u bi bilo neugodno u Republici Čavoglave“. Jutarnji list od12. kolovoza.
Kuljiš, Denis. 2009.b „Istočna i Zapadna Hrvatska“. Jutarnji list od 22. kolovoza.
Kuljiš, Denis. 2009.c „Split: Metropola propale Istočne Hrvatske 1: Vlaji i nepoštena inteligencija“. Globus od 2. rujna.
Kuljiš, Denis. 2009.d „Split: Metropola propale Istočne Hrvatske 2: Krici i šaputanja iz konobe“. Globus od 9. rujna.
Kuljiš, Denis. 2009.e „Split: Metropola propale Istočne Hrvatske 3: Popovi, lopovi i jeftine kurve“. Globus od 23. rujna.
Lalić, Dražen. 2003. Split kontra Splita: pogled sociologa na probleme jednoga grada. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Lalić, Dražen. 2009.a „Kuljiševi majmuni, lopovi i papci najčešće imaju ZG registraciju: Dražen Lalić o novom pokušaju da se Split predstavi kao grad slučaj“. Slobodna Dalmacija od 9. listopada.
Lalić, Dražen. 2009.b „’Mrdušani’ potiskuju ‘Glembajeve’ dok građani ‘kibiciraju’ iz svojih dnevnih boravaka“. Slobodna Dalmacija od 18. listopada.
Luketić, Katarina. 2009. „Prošlost je naša budućnost“. U Zid je mrtav, živeli zidovi: Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije. Čolović, Ivan ur. Beograd: Biblioteka XX vek.
Luketić, Katarina. 2013. Balkan: od geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam.
Meštrović, Stjepan, Slaven Letica i Miroslav Goreta. 1993. Habits of the Balkan Heart. Social Character and the Fall of Communism. Texas University Press, College Station.
Paić, Žarko. 2005. Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija. Zagreb: Antibarbarus.
Pavičić, Jurica. 2007. „Zagora: Tko još ne voli rolling stonse? Jutarnji list od 8. rujna.
Pavičić, Jurica. 2009. „Hrvatski ‘zapad’ živi od gluhih vučjaka“. Jutarnji list od 29. kolovoza.
Rogić, Josip. 1965. „Jovan Cvijić i njegovo djelo. Povodom 100-godišnjice rođenja“. Geografski glasnik 27.
Štulhofer, Aleksandar. 1992. „Predviđanje rata? – Etnopsihologija Dinka Tomašića“. Društvena istraživanja 1(2): 299-313.
Štulhofer, Aleksandar. 1993. „Prijetnje, zaborav i tragovi: o recepciji Tomašićeva djela“. Društvena istraživanja 2(6): 981-988.
Tomašić, Dinko. 1993.a “Plemenska kultura i njeni današnji ostaci”. Društvena istraživanja 2(6): 889-906.
Tomašić, Dinko. 1993.b “Struktura balkanskog društva”. Društvena istraživanja 2(6): 939-948.
Tomašić, Dinko 2013. Društveni i politički razvitak Hrvata. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.
