Počelo je prije neka dva tjedna, točnije počelo je mnogo ranije, ali se u ova dva tjedna iznova intenziviralo. Kupim novine, subotnje – u njima se još nađe pokoji zanimljiv komentar, analiza ili intervju, pokoji tekst o svjetskoj politici ili kulturi pa se može odmoriti od kukurikanja i kokodakanja u lokalnom dvorištu. Dakle, kupim novine s idealističkim očekivanjima, a kad tamo desetak i više stranica o jednoj jedincatoj temi. Najprije, ugledni kolumnist, obrazovan tip koji je doktorirao na Morlacima i koji zbog viška znanja djeluje poput reptila među današnjim novinarima, komentira To. Listam dalje, drugi kolumnist, angažiran na lokalnim problemima, također piše o Tome. Zatim, u velikom tjednom intervjuu profesor književnosti i popularni pisac ne spominje ni sveučilišne zakone ni svoje knjige, nego iznova samo o Tome i sličnome. Koju stranicu ispred ili iza, kralj estrade na oporavku odgovara na mudrosna blic pitanja, i to o čemu drugome negoli o Tome. Pa, jedna reklama koja To najavljuje, i na kraju, specijalizirana rubrika u kojoj se i ovako svakodnevno pretresa uglavnom To i ništa drugo. U rubrici je pristup tehnički, sa situacijama i postavama; drugdje više fenomenološki, sociološki, antropološki, kritički – ali, jasno, kritički na društveno korektan, nikako ne ogorčen, način.
ISTO O ISTOME
Kad sam sve to isto o istome iščitala, vidno polje mi se suzilo, na horizontu samo Sjever i Jug, tribine i uprave, navijači i transferi… Izađem na zrak, a tamo, na rivi malog otočkog mista: stolić, stolica, transparenti i aktivisti. Kako me zanima svako subverzivno, građansko udruživanje priđem bliže da vidim jesu li se možda otočani nadigli pa potpisuju protiv građevinskih zona, traže li možda bolje brodske veze ili pravu kanalizaciju? A jok! Tko o čemu, oni o Tome. Izvjesili plakat Naš Hajduk, i traže da uđu u Nadzorni odbor. Ajde – optimistica iz mene progovara – i ovo je nešto, za koje desetljeće tražit će da sudjeluju u odlučivanju i o nečemu drugome.
Drugi dan šibnem mejl prijateljici koja ide na more tek u rujnu nek’ svrati do Splita da se vidimo kad se i ja tamo iskrcam; baš bi mi pasala mirna kava i priča o knjigama & zagrebačkim kulturnjačkim tričarijama. Kadli, evo i nje s odgovorom na Tu temu – šalje mi link na fotku transparenta na nadvožnjaku na ulazu u Split: Purgerske pičke čuvajte glave ovog tjedna bit će strave. I njoj se ne ide južnije, sjeća se zadnjeg boravka u Splitu kad su u jednu subotu rivom letjele pepeljare i pitari, kad se skandiralo Ubij pedere, a cijeli taj opskurni šušur bio je ranije uredno najavljen nizom grafita po gradu. E, tad i mene stisne malodušnost zbog najavljenog sjeverno-južnog rata, izlistam sva svoja crna predviđanja koja su se obistinila pa se i sama ulovim u Tu mrežu. Udrem spašavati uokolo, i to popodne na plaži, drugoj prijateljici počnem savjetovati kako da joj muž neprimjetan – sa zagrebačkim tablicama – u subotu prođe kroz grad i živ se ukrca na trajekt.
IZNOVA O REČENOME
U tom je duhu prošao cijeli tjedan. Otvorim televiziju, a oni su tek eksperti za To i kako na sto načina, svakodnevno, izvještavati o Tome. Gledam: direktor kluba u gaćicama pleše na nekom stolu; transparenti na treningu zbog transfera nekog dugajlije; gremlin-gradonačelnik mumlja o sigurnosti i slozi; kafanski sociolozi razvlače žvaku o dvije Hrvatske… Ej, pa sve sam ovo već vidjela x-puta. Ranije je čak znalo biti zanimljivije. Na primjer, 2009. i 2010., kad se slična priča vrtjela po medijima, u fokusu je bilo i štošta drugo, a ne samo To. Pričalo se isto o podjelama i razlikama, ali i o izbornom glasanju, ekonomiji, gospodarstvu, kulturi… Oživljavale su tada i stare sociološke polemike o različitim tipovima mentaliteta, sve one Cvijićevo-Tomašićeve dilemo-dvojbe jesmo li dvoje ili jedno, tko je gori a tko bolji, tko je bio prije: kokoš ili jaje, Zapad ili Istok, Balkan ili Europa…
Ajd’ priznajem, bilo je tih dana i ekskluzivnih snimaka na Tu temu. Tako sam po prvi put vidjela dugački red ispred blagajne, koji se stvorio jer su ušle u prodaju karte za neki od Tih i Takvih susreta. U kadru je nakratko i cjenik: sitnica, 1 200 kuna po glavi za dobar pogled. U redu stoji bogec do bokca – dječje knjige kupuju na bonove, al’ za To im nije žao dati.
OPET KAO PRIJE
Nakon televizije, otvaram novine, ovaj put one lokalne koje godinama pothranjuju slatku malomišćansku znatiželju, pišući izvan sezone npr. o svakom zubacu preko dva-tri kila ulovljenom na Visu ili o svakom polju salate uništenom od tuče u Zagori. U sezoni prate krupnije teme: što je neka bjelosvjetska šuša pojela u najlipšem gradu, što kaže neki lijevi turist o najlipšemu gradu i čija je jahta uplovila u akvatorij istoga, najlipšega grada na svitu. Dakle, i u tim najlokalnijim od svih planetarno lokalnih novina pišu, jasno, o Tome kao o dugoočekivanom, povijesnom događaju. Tehnički: koliko policije, koliko navijača, koji sat je najmanje rizičan za početak… Fenomenološki: riječ građana, ankete o tome je li neki direktor nekog kluba imao pravo nešto reći o svemu Tome i dominaciji jednih Tih nad svim drugim Tima.
Među ostalima, u novinama ugledam tada i poznato lice uglednog zagrebačkog profesora i pjesnika – hm, što on radi između zubaca i trudne Beyonce? Bez iluzija, i on o istome, o Tome što me guši cijeli tjedan. Kaže, iako kontinentalac, veliki je fan kluba, “na stadionu mora i sina napravit”. Dalje govori o mistici i o blizini pjesništva i baluna. I to sve za ozbiljno i sve s dignitetom pa se odmah sjetim devedesetih – Franje u loži, himne iz zvučnika i odanih ruka na srcima naših momaka. Priložili su uz razgovor i dvije njegove pjesme koje je napisao u čast nekog igrača; a lokalni novinar planetarno najlokalnijih novina, pita o klubu kao o živom biću: Kao navijač odabrali ste Hajduk. Zašto? Ili je možda Hajduk odabrao Vas?
PONOVIMO, DA SE NE ZABORAVI
Tu mi je već došlo slabo. Što ću, osjetljiva sam na intelektualno prenemaganje koje si muški kolege dopuštaju u nekoliko – jasno, bezrezervno muških – tema poput ove o Tome i rađanju sinova. Pobogu, svaki put pred Svjetsko prvenstvo – znate već koje! – neki književni časopis (a radila sam u nekoliko njih koji su primjeri) donesi prigodan temat u kojemu naši profesori i naši pisci razdragano pišu o svome djetinjstvu u dresu, o svojim uzorima i pogodcima za sjećanje. Ili pak prigodno tada naši urednici i naši intelektualci uređuju knjige na Tu temu, drže promocije, objavljuju memoare kakva kultnog trenera. Također, redovito tada ubacuju u svoje tekstove – svejedno na koju temu – i pokoju prigodničarsku metaforu o znate već čemu. Ali, jasno sve garnirano ozbiljnim akademskih diskursom. Ta, njih zanima tek veza popularne kulture i književnosti, stvarnosti i fikcije. Oni nisu samo obični, ulični fanovi, već čine viši red – intelektualnu navijačku kastu.
A mene boli briga tko za koga navija u hrvatskoj kulturi i s čijim je posterima bila oblijepljena nečija dječja soba! Evo, ja, na primjer, volim klizanje na ledu, i što bi bilo da sam ja, na primjer, kao ljubiteljica istoga pred svjetsko takmičenje svaki put napravila temat o klizanju na ledu i da ste o mojim favoritima i mome sentimentu prema klizačkim parovima morali čitati u ovoj novini. Da sam recimo obradila temu klizanje na ledu u književnosti (materijala ima, npr. roman Monice Ali Brick Line), da sam intervjuirala neku drugu autoricu o tome voli li i ona klizanje na ledu (i tako provjerim jesam li manjina manjine), da sam naručila neku analizu od treće o – što ja znam? – diskursu Milke Babović ili klizanju i socijalizmu. Je l’ bi to bilo svima zanimljivo? Je l’ bi to bilo primjereno? Ako ne, zašto je onda tako normalno da svake dvije ili četiri godine, ili uopće kad se za to ukaže prilika u vidu kakva povijesnog meteža u jedanaestercu, možete pročitati za koji klub navija koji pisac ili što tko misli o nogama kojeg igrača?
Napokon, shvatim, vrag je odnio šalu. Pomiješale su se iznova mistika pjesništva, mistika naroda i mistika kluba, a to zna biti bolno. Pa zasjednem na net, proučim peticije i udruženja, navijačke skupine – one navodno prave i one još pravije od navodno pravih – kužim već spiku i sekcije, škicnem suvenire, a sve da dokučim tko će u subotu koga i gdje? Upozorim sina (vjerujte, može ga se napraviti i izvan stadiona), po tko zna koji put, da ne trubi po školi za koga navija, sve u nadi da ti za koje on navija neće pobijediti, jer će mu onda biti teško šutjeti. Jer, mi smo ovdje stranci. A u Hrvatskoj si stranac čim se mrdneš iz ulice u kojoj si se rodio, iz susjedstva koje ti poznaje i babe i djedove, a kamoli kad se uputiš u drugi grad, i to prema jugu. Stranci su, jasno, uvijek potencijalno opasni, osobito su to sada domaći stranci koji su zamijenili one strane strance iz devedesetih. To je zakon preživljavanja lokalnog kretenizma koji se uobičajio nazivati lokalnim patriotizmom. Ta se skučenost njeguje danas u hrvatskim regijama i hrvatskim gradovima sjevera i juga kao ulog u bolju budućnost.
JESAM LI PREŽIVJELA?
Stigne tako i subota. Spuštam se u grad – sve je na istom mjestu. Svaka veća garaža, fasada ili zid ostali su netaknuti: bijela podloga, poznati grb, poznate poruke o vječnom životu kluba i svome životu koji se spremno daje za klub. Zapravo, u Splitu ništa nije tako uredno kao Hajdukovi murali; ništa ne funkcionira tako dobro kao klupski fasadni radovi. Za drugo nema para, svi se žrtvuju – vaterpolisti, plivači i amateri se stišću u dva bazena, judaši, tekvandoisti i rolerice dijele školske dvorane zajedno sa đacima, a o drugome nema uopće smisla ni govoriti. Zato, dok hodaš gradom, pogledaš li dolje, gaziš po papirima, opušcima, truloj salati, kartonima pizze…. Ali, pogledaš li gore – aleluja! – niz blještavih, bijelih zidova i niz svetih grbova kojima je prošaran cijeli grad. I to na najluđim, alpinističkim vrhovima (npr. na vrhu nebodera na Trsteniku). Poput svjetionika koji trajno mobiliziraju regionalne borce.
U gradu je uobičajeno: subotnji Pazar, japanski turisti s kišobranima, davež neke klape podno Sata… Policija je posvuda, jedna kola prate Čazmatransov autobus iz Zagreba; auto iz kojeg tutnji nedefinirana glazba i vijori se navijački šal; trogodišnjaci u bijelim majicama, jedan nosi i hrvatsku zastavu (zar bi itko posumnjao tu u nacionalnu stvar?)… Normalna, već viđena subotnja okupacija. I gore, na sjeveru zna biti slično.
Popodne istoga dana, ulazim u more na Bačvicama, i taman kad sam htjela odmoriti pogled na pučini, kad sam očekivala vidjeti horizont širi od našeg Sjevera i našeg Juga, daleko od tribina i terena, dočekalo me isto. Iza demonskog kruzera pomalja se Jadrolinijin trajekt sav u dimu; na gornjoj palubi pale bengalke. Najavljuju time da i otočani stižu na derbi u grad.
Unatoč svemu, nisam kapitulirala. Prebanalno je i previše puta doživljeno. Ipak osjećam se – povremeno, sve češće subotama kada se izlazi na ulice i reprezentira neki kolektivni identitet – kao u onoj staroj nizozemskoj priči u kojoj jedan čovjek drži prst u rupi u nasipu kako bi spriječio izljev vode. Nije u pitanju nikakva velika metaforika – držim prst trudeći se očuvati nasip svoje privatnosti.
